Nerazjašnjena ubojstva, a posebice nestanci osoba, obitelji, ali i policiju, dovode do zida. Tada u priču, bilo na zahtjev obitelji, bilo samoinicijativno, ulaze vidovnjaci. Tako je bilo i 2005., kad se ujak Jasmine Dominić, pet godina od njezina nestanka, obratio vidovnjaku Željku Valečiću.

On je tvrdio da je Jasmina mrtva, a krim inspektor došao je po njega te su s 15 službenika pretražili teren uz Muru jer je Valečić imao viziju da je tijelo uz vodu.

Tragom tih informacija, ali i činjenice da su se vidovnjaci i ranije spominjali u istragama i potragama za nestalim osobama, pokušali smo od policije dobiti konkretne informacije. No, kao i ranije, policija nije voljna priznati da postupa prema informacijama dobivenim od vidovnjaka. Govore tek 'općenito'.

'Općenito možemo reći kako policijski službenici provjeravaju svaku zaprimljenu informaciju te ovisno o utvrđenom činjeničnom stanju poduzimaju daljnje mjere i radnje iz svoje nadležnosti, u cilju utvrđivanja svih okolnosti događaja', stoji u odgovoru policije.

Valečić pak za tportal tvrdi da je suradnja njega i policije 'štura', ali priznaje da je surađivao s njom na nekoliko slučajeva. 'U većini zemalja policija se služi osobama poput mene, što u hrvatskoj policiji nije praksa. Išao sam kontra njihovih uvjerenja, a oni imaju okvire iz kojih ne izlaze. Bilo bi dobro da izađu iz školskih okvira - time bi si smanjili troškove i neželjene probleme koje si stvaraju, ne samo u slučaju Dominić, nego i u drugim slučajevima', smatra Valečić.

Spominje pritom i najveću potragu, onu za 17-godišnjom Drnišankom Antonijom Bilić, tijekom koje su isušivana jezera i kojom je rukovodio tadašnji pomoćnik ravnatelja policije Milijan Brkić, današnji potpredsjednik Hrvatskog sabora.

'Policija je sama došla. Brkić mi je došao jer su mu bivši djelatnici policije rekli da sam im puno pomagao u vezi raznih slučajeva, no ja sam vidio da je tu neki brlog i odustao sam jer sam se bojao za vlastitu sigurnost', otkriva nam Valečić. On tvrdi da Dragan Paravinja, koji je osuđen zbog ubojstva Antonije Bilić, nije kriv i pita se kako je nakon opsežne potrage njezino tijelo pronađeno na mjestu koje je već bilo pretraženo.

'Kada sam vidio da nešto ne štima, ja sam se jednostavno povukao', prisjeća se. Tvrdi kako nikada nije uzimao novac za svoje usluge jer se 'ne bogati na tuđoj muci'. 'Čistim tuđe štale, svojim rukama zarađujem za kruh, ne na tuđoj nesreći', poručuje Valečić.

Lazarević: Vidovnjacima ništa ne priznam

Branko Lazarević, umirovljeni kriminalistički inspektor iz Zagreba, nekadašnji šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, koji je i nakon odlaska iz službe tragao za desecima nestalih osoba, otkriva nam kakva je praksa bila u 'njegovo doba'. 'Vidovnjacima ništa ne priznam. Dapače, ljut sam na njih', prva je njegova reakcija.

Tvrdi da je jedna vidovnjakinja od obitelji nestalog mladića tražila tisuću eura za sat vremena razgovora. Unatoč tome, informacije vidovnjaka koje bi dobila obitelj žrtve ili nestale osobe nije odbijao.

'Svaki taj vidovnjak koji se javi ili ako ga familija preporuči, nikada nisam to odbio. Može se dogoditi da mi ne riješimo ubojstvo i onda će obitelj reći: 'Eto, fućkaš Lazu, vidovnjak je nudio da mu pokaže gdje je leš, a Lazo to nije htio.' I ja sam uvijek dozvolio to iz praktičnih razloga', pojašnjava Lazarević.

Kaže da su se vidovnjaci znali tu i tamo pojaviti, no kako je to za njega bio gubitak vremena jer niti jedan slučaj nisu riješili iako ih je, kaže, 'izvodio na teren'.

'Uzme visak i plan grada i vrti, gleda. Pa je jedan rekao da je tijelo na istoku Zagreba kod nekih kablova, dalekovoda', prisjeća se Lazarević nepreciznih opisa vidovnjaka. 'Moramo ih koristiti zato da bi svima bila mirna savjest. Bio sam šef odsjeka za krvne delikte i od vidovnjaka nikakve vajde, no policija to treba odraditi radi mira u kući', poručuje.