Da je Zlatko Sudac u ime svećeničkog poziva za sobom ostavio svoje gitare, pjesme i mikrofone te žrtvovao pjevačku karijeru na oltaru Crkve, ideja da snimi CD možda i ne bi izgledala toliko jeftino. Ajmo mu na trenutak progledati kroz grešne prste, budući da krčki karizmatik ima zagarantirane mase potrošača čega god da se primi. No kako propustiti kroz minimum samopoštovanja činjenicu da ovih dana možete kupiti CD Zlatka Sudca, a na kojem daleko više pjesama izvode Maja Blagdan i raspjevani teolog Ivan Puljić i gdje većinu materijala potpisuje Zrinko Tutić, poznato je valjda jedino komercijalnoj direkciji Konzuma i izdavaču Joshua d.o.o., tvrtki čiji je osnivač upravo Zlatko Sudac.

Ukratko, za psihološki kalibriranu cijenu od 79 kuna možete kupiti glazbenu, autorsku, vjersku i photoshop podvalu nazvanu 'Put, istina i život', s čije vam se naslovnice smiješi retuširani metroseksualni svećenik koji hoda po vodi. Na kruzing po valovima poveo je i Maju Blagdan te obrijanog Puljića s gitarom. Taj se bar ima za što primiti u slučaju da počnu tonuti. U glazbeno-vizualnoj eskapadi religioznog kiča, koja bi na policama u trgovinama trebala stajati negdje uz PEZ bombone ili ispod poklopca deterdženta za rublje, pada nam na pamet jedna neugodna pomisao. Naime, plastificiranje, trivijaliziranje, flourescentno bojanje i konfekcioniziranje vjere nije ništa novo, no činjenica da Sudac sam sebe pretvara u artikl za štandove po Mariji Bistrici, a eto, i za supermarkete, u najmanju je ruku bogohulna.

Svećenik koji perverznom brižnošću liže dlaku po dlaku svoje kristolikosti, dakako uz pomoć visokoduhovnih servisa pod krinkom kozmetičkih salona i masažnih centara, zapravo je eklatantni primjer kako i svemogući bogovi griješe. Na nebu se ziher crvene što su tadašnjem kapelanu u novaljskoj župi na čelo urezali križ, umjesto Nikeovu kvačicu. Možda nisu iz straha da će ih tužiti za povredu autorskih prava. Kako god, dajmo im neko vrijeme da se nauče tržišnoj utakmici.

Je li Bog tako očajnički htio svojih tucet centimetara na polici Konzuma te se brže-bolje bacio na stvaranje izvornog hrvatskog katoličkog brenda 'Zlatko Sudac'? Jer, narcisoidni velečasni je svojim najnovijim CD-om pokazao da ništa drugo ni ne želi biti. Uradak sklepan od 11 pjesama, od kojih ovaj pjeva samo jednu, komercijalno bi bio totalno uzaludan da nas s naslovnice ne pozdravlja svjetleći karizmatik i da ga se ne predstavlja kao njegov CD.

Da, Sudac potpisuje stihove četiriju pjesama na albumu, koje svojim elaboriranim i prosvijećenim uvidima tvrdoglavo kontriraju svim njegovim levitacijama i vizijama. 'Bolje šnita kruha hrvatskog nego vreća smeća uvoznog' je moguće napisati samo nakon višegodišnjeg posta i molitve i napenaljenog studija kršćanskih otajstava. Jednako kao i stihovi poput 'Tko se boji mira nedjeljom, tko se boji popa sređenog... Banane više posla nemaju, jer ovdje više ne uspijevaju.'

Ma nemamo apsolutno ništa protiv parola koje svojom banalnom formom otupljuju svaku moguću socijalnu oštrinu, što bi je, drukčije iskazane, još možda i mogle imati. Riječ je o tome da je Zlatko Sudac u ime svojeg mističkog iskustva počeo umakati prstiće gdje treba i gdje ne treba te prelaziti preko sfera ljudskog života kao što dijete zaigrano pretrčava cestu bez obzira na signalizaciju.

Možda da se podsjeti kako mu je gazda odbio blesavo brkati lončiće kada je rekao: 'Bogu božje, a caru carevo.' Inače, neka nastavi glumiti Dalaj Lamu, iščlani se iz Crkve i počne iskakati iz pašteta. U kršćanskoj duhovnosti nema mjesta za gurue koji serviraju božansko znanje na čitavu lepezu tema, od toga kako se vežu tenisice i kuha kelj, do vođenja unutrašnje politike ili protokola za spas duše. Mjesto za takvo što su police šoping centara i sve je to OK, samo neka nenadareni stigmatik ne blati legitimitet koji mu daje pripadnost jednoj specifičnoj duhovnoj tradiciji. Jer tako najbolje obezvrijeđuje i dio posla za koji je itekako odgovoran.

Što reći, pop se sredio i dolazi srediti i vas.