Prema podacima organizacije Iran Human Rights (IHR), u prosvjedima potaknutim smrću Mahse Amini, 22-godišnjakinje koju je zbog kršenja propisa o hidžabu privela ozloglašena moralna policija, dosad su ubijene najmanje 154 osobe, uključujući devetero maloljetnika. U brutalnom gušenju prosvjeda čak 63 žrtve pale su u Sistan-Balučistanu, najsiromašnijoj od 31 iranske regije, dok je u Teheranu zasad šestero mrtvih.

'Iz ove perspektive, naravno da mi je drago što nismo tamo, prvenstveno zbog supruge i djeteta. U svakodnevnom sam kontaktu s prijateljima, kažu da je tamo pravi kaos, blizu je revolucije, nikad bliže. Bilo je i ranije prosvjeda, jednom nismo imali internet 10 dana jer su ljudi izašli na ulice zbog poskupljenja benzina. Ali nikad nije ovoliko eskaliralo. Ipak, teško da će doći do nove revolucije', procjenjuje za tportal Božidar Radošević iz svog novog, varaždinskog doma.

Obitelj Radošević živi u Varaždinu od srpnja, kada je Božidar započeo svoj golmanski angažman u tamošnjem prvoligašu. Osim u hrvatskim klubovima, ovaj agilni 33-godišnjak karijeru je gradio u BiH, Crnoj Gori, Sloveniji i Mađarskoj, a u posljednjih šest godina s Persepolisom je osvojio čak devet trofeja: pet nacionalnih prvenstava, tri superkupa i kup.

Teški blackout

Radoševići su se dobro prilagodili životu u Teheranu, družili su se s prijateljima u parkovima i restoranima, uobičajenim mjestima za izlazak na kojima uglavnom nema zloglasne moralne ili vjerske policije. Upravo zbog tamošnje strahovlade ni ovaj put, unatoč glasnoj podršci širom svijeta, nema velikih očekivanja da će biti svrgnuti vjerski vođe, predvođeni ajatolahom Alijem Hameneijem, koji tvrdi da su 'pobunu' režirali SAD i Izrael.

'Oni su tamo stvarno strah i trepet; narod se boji vlasti. A nije uvijek bilo tako. Pod šahom Rezom Pahlavijem, prije revolucije, bili su itekako napredni, Dubai onog vremena. Promjena im sigurno nije legla najbolje. Sve je to krenulo od Homeinija, a za njegovog nasljednika Hameneija već su krenule glasine da je mrtav, iako vjerujem da je živ, itekako! Iranci moraju slijediti zamisli vjerskih vođa, ali zemlja se sve više modernizira i otvara Zapadu. Život je normalan koliko to može biti, ali čim se netko pobuni, vlast se uključuje, kreće teški blackout, gasi se internet, nestaje svaka veza s vanjskim svijetom da snimke ne bi otišle izvan zemlje. Katastrofa', kaže Radošević.

Napominje da u pokrajini Sistan-Balučistan ljudi nemaju vode ni osnovnih uvjeta za život, a 'baš su udarili po njima'. Njegovi prijatelji, koji uglavnom komuniciraju porukama preko VPN-a kako bi im se prikrila lokacija, kažu da su ubojstva tamo u razmjeru ratnih zločina.

'Svi se boje, ali ima i onih koji se javno bune. Hosein Mahini, kapetan Persepolisa i reprezentativac, uhićen je nakon što je na Twitteru objavio fotografiju ubijene djevojke i podržao prosvjede. Priveden je kao politički zatvorenik i bio je nekoliko dana u zatvoru, a pušten je zbog ogromnog pritiska javnosti, kad su shvatili da postižu kontraefekt. Igrači na zadnjoj utakmici nisu htjeli izaći na teren dok ga se ne pusti iz zatvora, utakmica je kasnila, pa im je naređeno da igraju, a oni su stavili crne trake oko ruke za umrlu curu. To im je zabranjeno, ali su ih ipak nosili. Pod ogromnim su pritiskom. Dolaze im u karantenu u hotel, prijete da će ih zatvoriti', otkriva Radošević.

'Ti ljudi nisu to zaslužili'

Kaže i da je najveći iranski nogometaš svih vremena Ali Karimi podržao prosvjednike. Trenutno je u Dubaiju. 'Pitanje je što bi bilo da se vrati u Iran. Dakle taj čovjek je iranski Messi, a oni su toliko moćni da i njemu sada praktički visi glava. Za Vijeće čuvara on je sad persona non grata br. 1.' U međuvremenu, Karimi je i službeno proglašen državnim neprijateljem.

Osobno, Radošević nije imao velikih problema s čuvarima javnog morala. Jednom su ga upozorili da su mu hlače podignute previsoko i da ih mora spustiti kako mu se ne bi vidio gležanj. I muškarci, naime, moraju poštovati stroga pravila odijevanja - noge im moraju biti potpuno pokrivene, s nogavicama preko obuće, a kratki rukavi su dopušteni. Za razliku od zapadnih zemalja, iranski nogometaši u svlačionicama imaju odvojene tuš kabine, a tuširaju se u kupaćim gaćama.

'Poštovao sam te zakone maksimalno koliko sam trebao. To s tuširanjem čak mi je postalo sasvim normalno. Ali sve to skupa frustrira, iako strancima praktički ništa ne mogu. Što on meni ima govoriti jesu li mi hlače podignute pet ili 10 centimetara?! A zamislite kako je tek Irancima. Ti ljudi nisu to zaslužili. I oni imaju pravo na slobodu govora i svega ostalog, pa ne čudi da ih je toliko puno izvan Irana. Nisu bez razloga otišli i sad prosvjeduju u svim važnijim gradovima Europe i Sjeverne Amerike.'

Bračni par Radošević dosad nije bio u situaciji da podrobnije govori o stanju u Iranu, a izuzev nekoliko neugodnih situacija, za tu zemlju veže ih puno lijepih uspomena. Božidar se, uz svakodnevne treninge, brzo uklopio u društvo. Prvih godinu-dvije pomagalo je to što je tadašnji trener Persepolisa Branko Ivanković imao prevoditelja u stručnom stožeru. Za to vrijeme naučio je jezik te je sa suprugom uživao u čarima Irana.

'Obišli smo neka prelijepa mjesta. Normalan život u Iranu nema veze sa slikom koja trenutno ide u svijet. Hrana im je fenomenalna, uglavnom se bazira na riži. Imaju nešto drukčije običaje nego mi, recimo ne mogu popiti sedam kava u nizu kad sjednu u kafić, već popiju jednu i idu kući', smije se Radošević.

Ističe da Iran ima puno potencijala. Uz gospodarske i sve druge moguće resurse, ima sve što je potrebno da bude svjetska velesila. Uz megalopolis Teheran, tu je još pet, šest predivnih gradova, ponajprije Esfahan i Širaz; puno je povijesnih znamenitosti. 'Ali jednostavno, oni na vlasti ne popuštaju, a ljudi nisu toliko moćni da naprave neku promjenu, boje se. Bojao sam se i ja, nisam ni ja imao slobodu govora', kaže Radošević.

'Ovo nema veze s vjerom'

Ne slaže se s teorijama da život u Iranu prvenstveno oblikuju ukorijenjene vjerske tradicije i da bi žene prekrivale glavu čak i da im to nije propisano. 'Oni jesu muslimani, njihova vjeroispovijest je islam. Postoje određene regule ponašanja s te strane, normalno da oni to poštuju, i ja poštujem svaku vjeru, ali ovo nema veze s vjerom, po meni. Islam je sasvim nešto drugo, ne znam ni kako nazvati ovo što se tamo događa. Ima u Iranu pravih muslimana, normalnih ljudi, koji podržavaju prosvjede', napominje Radošević, dodajući da je sve više i ateista.

Zbog svojih prijatelja, ali i cijelog naroda, nada se da će rigorozna vlast u najmanju ruku olabaviti svoj stisak. Ne želi se osobno politički isticati, ali razmišlja o tome da pokaže neki vid podrške Irancima i u subotnjoj utakmici na Poljudu: 'Dugo sam bio tamo i krivo mi je da se to događa, nisu ti ljudi to zaslužili.'

Supruga Mirela: Marama je ljeti bila nepodnošljiva

On i supruga u Iran su došli sami, a u međuvremenu su dobili sina Luciana. Mirela je gotovo cijelu trudnoću iznijela u Teheranu, a Božidar napominje da su imali puno povjerenje u tamošnje liječnike.

'Što se tiče medicine, jako su napredni, korak-dva ispred nas. Najpoznatiji kirurzi u svijetu su Iranci; oni su općenito poznati kao inteligentan, pametan narod', ističe Božidar, dodajući da su iranski liječnici na Zapadu cijenjeni i kao vrhunski plastični kirurzi. To ne čudi kada se zna da se brojne zvijezde, poput članica klana Kardashian-Jenner, predaju u njihove ruke.

S druge strane žene u Iranu, uz obavezne marame, moraju širokom odjećom prekriti sve svoje obline. Supruga Mirela s lakoćom se povinovala tamošnjim pravilima, ali joj ljeti nije bilo nimalo lako.

Opomena pred slijetanje

'Već u avionu, prije slijetanja, opomenu vas da stavite maramu jer inače nećete moći izaći. I morate prebaciti kardigan preko sebe, jer ne smiju se isticati dijelovi tijela, što god da nosite ispod toga. Marama mi nije toliko smetala zimi, ali ljeti je znalo biti i do 40 stupnjeva, baš je bilo nepodnošljivo. Ali navikla sam se s vremenom', kaže Mirela.

Žene u iranskim gradovima uglavnom nose hidžab, maramu koja pokriva samo kosu. U manjim, konzervativnijim sredinama nosi se i čador, a on potpuno pokriva cijelo tijelo i ima otvor samo za oči.

'U Iranu je ipak neusporedivo bolje nego u Saudijskoj Arabiji. Živjeli smo u boljem kvartu, Sa'adat Abad, to je kao da ste na Mejama u Splitu. Život je bio super, normalan, hrana im je odlična, u trgovinama se može naći skoro sve kao i u Hrvatskoj, samo su drugi proizvođači', opisuje Mirela.

Napominje da nije ni najmanje dvojila o tome hoće li trudnoću voditi u Iranu jer je naišla na divnu ginekologinju.

'Njezin muž, Iranac, studirao je u Makedoniji, a ona je znala i nešto hrvatskog jezika. Bila je veliki stručnjak, sve kontrole prošle su uredno, pa sam tek u osmom mjesecu trudnoće otišla u Hrvatsku. Ipak je Teheran u pitanju, pa sam se odlučila na porod u Splitu, gdje su nam roditelji pa je sve lakše', tumači.

I ona se brzo privikla na iranska ograničenja i vjersku policiju. Ipak, doživjela je dvije neugodne situacije.

'Jednom su me opomenuli, usmeno, kad mi je spala marama dok sam trčala za sinom, koji je tada tek bio prohodao. A drugi put je to bilo u frizerskom salonu za muškarce. Kako je Teheran ogroman, s 18 milijuna stanovnika, vožnje autom traju satima, pa me muž pozvao da idem s njim. Bila sam tada trudna. A kad sam već došla tamo, pitala sam mogu li mi oprati kosu. Frizer je pristao, ali odmah je spustio zastore. Morala sam nagnuti glavu naprijed umjesto natrag, valjda zato da mi slučajno ne vidi dekolte. Nakon svega sam požalila jer sam objavila fotografiju na Instagramu, pa su je uz osudu prenijeli i neki iranski mediji. Bilo im je nečuveno to da ženi operu kosu u salonu za muškarce', navodi Mirela.

Inače, vjerski policajci u pravilu su u civilu, a najčešće se vrzmaju po šoping centrima: 'Vidiš ih već na ulazu kako stoje i promatraju, a onda poslije i kako šeću.' Ipak, svoj život u Iranu generalno opisuje kao lijepo iskustvo. Osim restrikcija u odijevanju, tamošnje žene uglavnom su ravnopravne s muškarcima, onoliko koliko su to i u nekim demokratskim zemljama.

'Vole isticati lice jer je to jedini dio tijela koji se vidi. Uglavnom imaju umjetne trepavice i povećane usnice, a jako ih puno ima operiran nos. To je tamo normalno za žene i muškarce, a po malom flasteru vidljivo je da je netko friško bio na operaciji. Nije im ni najmanje neugodno zbog toga, čak je i pohvalno to da si možeš priuštiti operaciju nosa', kaže Mirela.

U slobodno vrijeme i ona je trenirala, a sa suprugom je odlazila i u teretanu. Imali su zajedničkog trenera, no u teretani su žene i muškarci vježbali strogo odvojeno. Ponekad se nalazila sa sestrama i rođakinjama klupskih vozača, ali o vjerskim temama nisu razgovarale. Teške su to teme u zemlji koja je zbog režima na vlasti već godinama pod zapadnim sankcijama, a i turisti je uglavnom obilaze u širokom luku. 'Mnogima to nije destinacija iz snova. Šteta, jer Iran je stvarno predivan i po mnogo čemu baš jedinstven', zaključuje Mirela.