Darka (38), majka dvoje malodobne djece, iza sebe je ostavila bračnu prošlost punu udaraca. Dva mjeseca nakon udaje za Ivana (41), inženjera elektrotehnike, dobila je prve batine u beznačajnoj bračnoj razmirici. Zgranuta, ali dovoljno zaljubljena, protumačila je muževo ponašanje prolaznim gubitkom kontrole zbog pripitog stanja i problema na novom poslu. I on se ispričao, rekavši 'nikad više'. 'Nikad više' uskoro se pretvorilo u sve češće i žešće. Tukao ju je po glavi, trbuhu, leđima, cipelario, pljuvao i ponižavao riječima da je nesposobna brinuti o sebi. Nije imala kamo, a poslije prijetnje da će je ubiti, obratila se policiji, no dežurni je rekao da ne može ništa dok se nešto ne dogodi. Nakon deset godina odlučila je prekinuti bračnu agoniju. U novinama je našla broj SOS telefona, na kojem su je savjetnice poslije nekoliko razgovora uputile u Autonomnu žensku kuću Zagreb, gdje je, dok se nije snašla, dobila smještaj za sebe i djecu...

Darkina priča tipična je ispovijest privremenih stanovnica Autonomne ženske kuće koja se stalno ponavlja u povijesti ove dvadeset godina stare institucije, čije djelatnice na čelu s voditeljicom tog skloništa, Nevom Tolle, mogu ispričati na stotine sličnih sudbina svojih štićenica, žrtava obiteljskog nasilja.
Ove jeseni Autonomna ženska kuća po tko zna koji puta od osnutka 1990. odašilje SOS poruke za spas od zatvaranja. Sredstva Grada Zagreba drastično su smanjena, a Neva Tolle je nedavno posjetila i predsjednika Ivu Josipovića, apelirajući za spas Kuće koja spašava žene i njihovu djecu u bezizlaznom vrtlogu bračnog hada. I Tajnom skloništu za žrtve obiteljskog nasilja u Karlovcu prijeti zatvaranje jer mu je Grad za 2011. namijenio tri puta manje sredstava no ove godine, ali većina od 19 skloništa, koliko ih je trenutno u Hrvatskoj, ionako je stalno na rubu opstanka.

U njima zaštitu može naći 300 žrtava obiteljskog nasilja, mnogo u odnosu na vrijeme osnutka Autonomne kuće, kada je to bila prva u Hrvatskoj i jedina u zemljama bivšeg Istoka, ali premalo u odnosu na preporuku Vijeća Europe, prema kojoj nedostaje još 700 mjesta, a samo Zagreb ima pet puta manji broj od 300 preporučenih smještaja, dok u cijeloj Hrvatskoj postoji samo jedno mjesto na koje se mogu obratiti žrtve seksualnog nasilja, Ženska soba - Centar za seksualna prava. Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. studenoga) u Hrvatskoj je tako dočekan u znaku borbe za opstanak institucija koje se brinu za opstanak žrtava obiteljskog nasilja.

U Hrvatskoj više od 50 posto žena trpi psihičko, a 30 posto fizičko nasilje od svog partnera, sve ono što je i u drugim zemljama dugo bilo ili je još uvijek tabu tema, a u nas se, što zbog povratka konzervativizmu, što zbog ratnih prilika, uporno i marljivo guralo pod tepih, da bi ovoga ljeta eksplodiralo s nekoliko brutalnih smaknuća mladih žena, od kojih se posebno urezalo u sjećanje ono 23-godišnje majke u Glini pred očima malodobne djece. Zbog toga ne iznenađuje da, prema statistikama Autonomne ženske kuće, fizičko i psihičko nasilje prijavljuje svaka peta, a seksualno tek svaka deseta žrtva. Ali obiteljsko nasilje nije hrvatski specijalitet, a hrvatski muževi su u svjetskim statistikama o ovoj vrsti aktivnosti negdje u solidnoj sredini.

U nas se odnos javnosti prema obiteljskom nasilju počeo značajnije mijenjati 1999. kada je na zagrebačkom općinskom sudu sumanuti Mato Oreškić pokosio suprugu Gordanu, sutkinju Ljiljanu Hvalec i odvjetnicu Hajru Prohić te ranio zapisničarku Stanku Cvetković, a supruga uglednog intelektualca Ljubomira Čućića, Magali Boers Čučić, sa svojim problemom izašla u javnost. No, nasilje u obitelji i nadalje ostaje uglavnom skriveno među četiri zida, žene još uvijek 'padaju na stepenicama', a sociolozi kažu ono što feministkinje odavno ponavljaju, da je to posljedica patrijarhalnog društva u kojem je muškarac gospodar, gazda u obitelji, Bog i batina. A 'batina je izašla iz raja'.

Kako djeluje batina kada izađe iz raja, svojedobno je pokazao sistematski pregled stanovnica Autonomne kuće. Nijedna žena nije bila b.o., a liječnici su ustanovili trajne povrede, najviše u predjelu glave i na kostima. Sve su imale trajno oštećenje sluha (nekima je nekoliko puta pucao bubnjić) i trajno oštećenje vida, a neke su imale spontane pobačaje kao posljedicu udaraca po trbuhu. Međutim, fizičko je nasilje tek jedan od oblika pokušaja dominacije supružnika u kompliciranom odnosu životnih partnera, gdje je psihička tortura možda još pogubnija. Zabrane, prijetnje, ljubomora, psovke, uvrede, stvaranje osjećaja krivnje, ismijavanje u javnosti, podcjenjivanje, omalovažavanje pred djecom, ucjene, obezvređivanje, proglašavanje psihički bolesnom ili nestabilnom, kontrola kretanja, izolacija od prijatelja i obitelji... Sve su to poznati mehanizmi koji brak pretvaraju u noćnu moru, a učinkovita je i ekonomska ucjena uskraćivanjem financijskih sredstava ili neplaćanje alimentacije.

Posljedice su depresija, povećan rizik od samoubojstva, poremećaj prehrane, problemi s alkoholom, a prema iskustvu djelatnica Autonomne ženske kuće, u većini slučajeva fizičko je zlostavljanje popraćeno simptomima psihosomatskih poremećaja poput glavobolje, drhtanja, nesanice, bola u želucu, poteškoća disanja, srčanih aritmija i mučnina s povraćanjem, dok je blizu 90 posto stanovnica skloništa tijekom proteklih godina pokazalo znakove PTSP-a, te im je nužna ozbiljna psihološka pomoć.

A pomoć u nas traže žene od 18 do 76 godina, one koje su u braku nekoliko mjeseci i 50 godina, siromašne i bogate, radnice i intelektualke, bilo je čak direktorica poduzeća, a nekima u Autonomnoj kući posebno se urezao u sjećanje slučaj tada 76-godišnje starice koja je molila za pomoć jer, nakon 46 godina braka, više nije mogla izdržati da je muž mlati željeznim lancima.