Mjesec dana od sporazuma o izvozu ukrajinskih žitarica kroz Crno more stvari su komplicirane. Izvoz je preskup, jer osiguranja traže posebne premije. Od toga najviše profitira Rusija.
Ukrajinske luke je od 22. jsrpnja napustilo dvadesetak brodova natovarenih žitaricama. Tog dana je u Istanbulu uz posredovanje UN potpisan sporazum koji je okončao višemjesečnu blokadu Crnog mora od strane ruskih ratnih brodova i ukrajinskih morskih mina, piše Deutsche Welle.
od svega U prvih mjesec dana je oko 600.000 tona žitarica krenulo na svjetsko tržište, priopćila je ukrajinska Lučka uprava. Tamo imaju ambiciozne planove da uskoro stotinu brodova mjesečno isplovljava iz Odese i drugih luka.
Ali, put dotle je trnovit. Jer, svega je pet brodova do sada došlo do Odese da pokupi hranu, od toga jedan pod patronatom UN kako bi što prije stigao do Etiopije gdje istorijske suše ostavljaju milione ljudi na ivici gladi.
Ostali brodovi koji su isplovili su oni koji su već mjesecima bili zaglavljeni u lukama.
„Vrlo traljavo ide sa potpisivanjem novih ugovora o transportu“, kazao je za DW Pavlo Martišev iz Kijevske škole ekonomije. „Igrači na tržištu ne vjeruju baš Rusima i računaju da bi moglo biti iznenađenja.“
vezane vijesti
Recimo, samo dan poslije potpisivanja ugovora u Istanbulu, ruske snage raketirale su luku u Odesi.
„Troškovi transporta variraju, često u samo jednom danu. Čas ima izvještaja o ruskim napadima u regionu Odese, ili na luku u Nikolajevu, čas ruski lovci nadlijeću demilitarizirani morski koridor koji je predviđen za siguran prolaz brodova“, kaže Martišev.
Ovaj ekonomist je u ranijoj analizi računao da Ukrajina može da dođe do dodatnih pet milijardi dolara kroz izvoz žitarica. Taj novac bi svakako dobro došao. Ali, sada Martišev nije siguran da će se optimistična računica ostvariti.
Genadij Ivanov, poslovođa logističke tvrtke BPG Shipping, točno zna što je problem. Njegova firma već desetak godina organizira put kontejnerskih brodova do ratom izmučenog Jemena. Kaže, i sada mu je teško uvjeriti brodske kompanije da pošalju brodove do njegovog rodnog grada Odese.
„Tek mali broj njih stalno radi u potencijalno opasnim regijama poput zapadne Afrike ili Jemena, i mali broj je sada spreman ploviti do Ukrajine“, kaže Ivanov.
Za takvu putešestviju prijevoznici moraju osiguravajućim kućama plaćati premije za rizik. „To na kraju bitno povećava troškove u odnosu na susjedne mirne zelje poput Rumunije ili Bugarske“, kaže on za DW.
No, što duže morski koridor bude funkcionirao, to će sve više kompanija biti spremno staviti brodove na raspolaganje. „Kada je potpisan sporazum o žitaricama, osiguranja su očekivala premiju od 4-5 posto vrijednosti robe za sedam dana. Danas je to 1-1,5 posto, ali i to je ipak 200.000 do 270.000 dolara po brodu tjedno“, računa Ivanov.
Brodovlasnici traže dodatni novac za najam broda jer se on dodatno zadržava barem sedmicu dana na kontroli u Istanbulu. Uvjet ruske strane bio je da turska vojska ispita svaki brod kako bi se spriječile eventualne isporuke oružja Ukrajini morskim putem.
„Sve to znači da tona tereta iz ukrajinskih luka košta 25 do 35 dolara više nego iz rumunskih luka“, kaže nam Ivanov.
To pak smanjuje dobit izvoznika i ubija otkupne cijene koje dobija ukrajinski seljak. A to je prednost za najvećeg konkurenta na tržištu žitarica – Rusiju. Doduše, i za rusku robu osiguravajuće kuće traže dodatne premije od izbijanja rata.
„Rusija ove godine očekuje rekordnu žetvu s 90 milijuna tona pšenice. Pod ovim uvjetima, ruska pšenica će dominirati svjetskim tržištem. Rusi nude i popuste, već su potisnuli ukrajinsku pšenicu sa važnih tržišta u Turskoj i Egiptu“, kaže Pavlo Martišev.
Slično važi za suncokretovo ulje. „Od početka rata mnoge fabrike u Ukrajini ne rade, pa se umjesto ulja izvoze neprerađene sjemenke što donosi znatno manje deviza“, pojašnjava ekonomist.
Stručnjaci procjenjuju da još uvijek oko 18 milijuna tona žitarica čeka u ukrajinskim silosima. To ždere živce posebno farmera koji gaje kukuruz.
„U rujnu i listopadu stiže nova žetva. Ako se drastično ne ubrza izvoz, onda će nedostajati skladišta za oko deset milijuna tona kukuruza“, kaže Martišev. On traži međunarodnu pomoć i povoljne kredite za male proizvođače kako bi brzo mogli sagraditi privremene silose.
Kada bi sporazum o žitaricama mogao da donese plodove? Tek kada zapadni partneri pomognu Ukrajini da zauzda zahtjeve osiguravajućih kuća, uvjeren je Heinz Strubenhoff, stručnjak za poljoprivredu koji je ranije u Ukrajini radio za Svjetsku banku.
„Rusija ima interes da i dalje vlada neizvjesnost i da premije na rizik ostanu visoke. EU i SAD moraju naći interes da podrže Ukrajinu kod troškova osiguranja i tako načine njen izvoz konkurentnim“, kaže Strubenhoff.
Ako se to ne desi, ukrajinski seljaci bi mogli da sade sve manje pšenice i kukuruza, a sve više uljane repice i suncokreta. A to bi, kaže ovaj stručnjak, na kraju podrilo nade da ukrajinsko žito može da spriječi glad u Africi i drugdje.
