'Unatoč rezoluciji UN-a koja zagovara dogovor, Jammu i Kašmir je napadnut i okupiran', izjavio je malezijski premijer Mahathir Mohamad i izazvao bijes Indije. Indija je posebno osjetljiva zbog te regije kojom upravlja od 1954. i oko nje se spori sa Pakistanom i Kinom, a osjetljiva je naročito ovih dana jer je 31. listopada zaživio Zakon o reorganizaciji čime se Jammu i Kašmir lome na dva teritorija. Indijski premijer Narendra Modi stoga je Maleziji odmah najavio odmazdu zabranom uvoza palmina ulja. Budući da je Malezija nakon Indonezije najveći izvoznik palmina ulja na svijetu – samo ga u Indiju izvozi u vrijednosti deset milijardi dolara godišnje – za njenu ekonomiju to je prilično ozbiljan udarac.

Prema Reutersu, neke rafinerije već su odbile isporuku ulja za studeni i prosinac. Žučan dijalog dvojice premijera dobar je primjer kako političke svađe utječe na cijelu jednu industrijsku granu, koja u slučaju Malezije već ionako ima ozbiljan problem sa Europskom unijom. Naime, od prošle godine EU je iz ekoloških razloga do 2030. uvela postepenu zabranu i subvencioniranje proizvodnje biogoriva iz palminog ulja, na što se do sada trošilo više od trećine uvoza. Malezija je na to odgovorila prijetnjom zabrane uvoza europske robe.

I što sad?

Od svih poljoprivrednih proizvoda, palmino ulje je stup malezijske ekonomije jer godišnjim izvozom više od 25 milijuna tona sirovog ulja i proizvoda na njegovoj bazi, najviše u Indiju, Kinu, EU, SAD i Japan, doprinosi sa više od četiri posto BDP-a i o njemu ovisi sudbina stotina tisuća malih farmera. Još jučer glavna je mantra u Europi bila kako smanjiti količinu stakleničkih plinova zamjenom klasičnog goriva nečim drugim.

Izmišljeno je biogorivo, a idealan mu je sastojak palmino ulje, budući da plod palme daje do devet puta više ulja po hektaru nego neke glavne uljarice (njoj treba 0.26 hektara, suncokretu 1.43, soji 2 hektara), a palme su uz to jeftinije za ugoj jer traže manje obrađivanja, pesticida i gnojiva. Za proizvodnju biogoriva davane su velikodušne subvencije, a od Indonezije i Malezije tražilo se sve više i više ulja. Godine 1985. na austrijskom Poljoprivrednom fakultetu proizveden je prvi biodizel. Od 1992. komercijalno se proizvodi diljem Europe, najviše u Njemačkoj, uglavnom od palminog ulja.

Nije stoga neobično što se njegova proizvodnja od 1980. povećala 15 puta i rapidno se širi, kako zbog biodizela, tako zbog povećane potražnje u prehrani sve brojnijeg stanovništva, te se predviđa da će mu proizvodnja sa današnjih 165 milijuna do 2050. narasti na 310 milijuna tona. To se naročito odnosi na Indoneziju i Maleziju koje danas podmiruju 85 posto svjetske potražnje i tom kulturom imaju zasađeno 20 milijuna hektara zemlje.

Indonezija izvozi dvije trećine svoga biodizela. Ali kako nema besplatnog ručka, cijena korištenja novog goriva je bespoštedna sječa azijskih tropskih šuma (od 1990. do 2008. zbog proizvodnje palmina ulja stradalo je osam posto svjetskih šuma), uništavanje bioraznolikosti (ugrožene su 193 životinjske vrste) i zagađenje atmosfere.

Prije četiri godine u Maleziji su nekoliko dana bile zatvorene škole, jer je masovno spaljivanje prašume u susjednoj Indoneziji toliko zagadilo zrak da se na otvorenom nije moglo disati. Singapur se netom ranije zbog istog razloga gušio u gustoj zavjesi dima, a osjetio ga je i Tajland.

I na Borneu se od 2005. do 2015. barem 50 posto spaljenih prašuma pripisuje rastu proizvodnje palmina ulja. U međuvremenu oko njega se također digla galama zbog velikog udjela zasičenih masti, iako njegova štetnost po zdravlje nije znanstveno nepobitno dokazana. I kakve mogu biti posljedice indijskog bojkota i zabrane Europske unije? Proizvođači će, dakako, tražiti druge kupce, ali moraju sniziti cijenu robe, što znači manju zaradu. Da nadoknade gubitke morat će proizvoditi više ulja, a proizvodnja više ulja znači više krčenja šuma. Indonezija i Malezija će se preusmjeriti na tržišta s manje ekoloških provjera, a bez takvih kontrola šume će se još više sjeći, a bioraznolikost još više nestajati. Ako se pak kompanije odluče na zamjenu palmina ulja alternativnima, to će značiti otimanje obradivih površina uzgajivačima hrane, jer alternative poput soje, suncokretova ulja ili uljene repice traže mnogostruko više hektara zemlje.

Druge generacije biogoriva

Zbog toga bi se u konačnici povisila cijena hrane, a prehrambena industrija bi bila primorana nadoknaditi gubitak obradivih površina, zna se na štetu čega. To također proizvodnju sirovine za biogorivo može preusmjeriti u Amazonu, veliku regiju za uzgoj soje, što bi dovelo do još drastičnijeg krčenja prašume, koja je ljetos ionako gorjela kao nikada do sada.

Neki kao rješenje predlažu proizvodnju tzv. druge generacije biogoriva bazirane na iskorištavanju morskih algi, ali onda je pitanje koliko bi takva eksploatacija morske flore poremetila bio ravnotežu u morima i oceanima. Malezijski premijer Mahathir se odbio ispričati Indiji zbog svoje primjedbe o Jammu i Kašmiru, pa je najavljeni bojkot uvoza palmina ulja vrlo izvjestan. Što se tiče EU Komisije, ona je po sistemu malo bi, malo ne bi, svojoj zabrani korištenja ulja dodala niz izuzeća.

Tako se zelenim gorivom smatra ono koje je proizvedeno od ulja palmi uzgojenih na neiskorištenom zemljištu, na što su reagirali borci protiv gladi u svijetu, jer takve površine siromašne lokalne zajednice često koriste za uzgoj hrane za svoje potrebe. U odredbi Komisije zelenim se uljem također smatra ono koje proizvode mali poljoprivrednici. A njih je najviše, kako u Indoneziji, tako u Maleziji, pa ta odredba praktički ukida smisao zabrane. Osim toga većina izvoza Indonezije i Malezije ipak ide u zemlje izvan EU, pa pitanje palmina ulja traži globalno rješenje. A svjedoci smo toga kako se globalno rješava problem globalnog zagrijavanja.