'Samo da ste pitali za Čarugu, svi bi u Ernestinovu znali koga trebate', s osmijehom nas na ulazu u dvorište dočekuje Darko Čelik. Ispred kuće mala je statua konja koji se propinje na zadnjim nogama. I dvorišna ograda ukrašena je potkovom. Na kraju dvorišta nalazi se koral, a još malo dalje i mala livada. Dom je tom njegovih ljubimaca.

Ovom slavonskom uzgajivaču konja kroz staju je u protekla dva desetljeća prošlo oko 50 grla. Od jednog se ne odvaja. Kobile Lize.

'Ona je stigla prva, prije 19 i pol godina, kada sam se odlučio baviti uzgojem. Imala je 13 ždrebadi i nijedno nije uginulo. Kod mene su ostali samo brat i sestra, ostali su prodani. Neki su završili u Sloveniji, a neki čak i u Rusiji', kaže nam ovaj Slavonac iz Ernestinova, mjesta 20-ak minuta vožnje udaljenog od Osijeka.

Liza je potomak konja čije mu je rodoslovlje poznato još od 1888. godine. Svi su lipicanci. Ima još jednu kobilu, ali na pansionu. Lisu. Ona je arapske pasmine i već je dvije godine kod njega. Promijenila je u međuvremenu i dva vlasnika. Novi sada za nju gradi smještaj, pa bi uskoro moglo doći i vrijeme rastanka.

'A ne znam, bit će teško', odgovara nam Darko, gotovo s knedlom u grlu, dok mu se Lisa trlja glavom o ruke, kako bi se mogao osjećati kada se opasno približi vrijeme njezina odlaska.

S konjima je, moglo bi se tako reći, odrastao. Oca je izgubio u prometnoj nesreći kada je bio dijete, s osam godina. A on se upravo bavio konjima. Nakon toga su ih morali prodati.

'Nikada to nisam prebolio. Rekao sam tada samom sebi: kad-tad ću ih opet imati. Kako sam razvojačeni branitelj u mirovini i s dijagnosticiranim PTSP-om, kada sam ispričao doktoru što mi je plan, rekao je da bi bilo jako dobro uzeti konja. I tada je stigla Liza. Ona je moja terapija. Rad s konjima opušta čovjeka, u tome jednostavno uživam', potpuno iskreno će nam Darko.

Sada u staji ima četiri konja. O dva se brine i u konjičkom klubu u Ernestinovu, kojemu je na čelu. Ondje će uskoro stići još jedan na pansion.

'Konju ništa ne trebaš šapnuti, on sve osjeti, i pozitivno i negativno. Ako si nervozan, izvući će ti tu negativnu energiju. Nevjerojatno je kako konj točno zna što se očekuje od njega. Ako mu pravilno znaš prići, on je kao i pas ovčar', poznaje ih već dobro u dušu Darko jer s njima provodi cijele dane.

Tako nije propustio nijedno ždrijebljenje svoje Lize. Ustajao je u 4 sata ujutro i bio s njom, a ona mu je uzvraćala ljubav. Već godinama je slijepa, no to je ne sprječava da ide na natjecanja.

'Da se računaju ljudske godine, ona bi sada već bila baka', kaže i nastavlja se hvaliti ovom bijelom ljepoticom koja je nedavno u Sikirevcima među 13 zaprega osvojila prvo mjesto u čak dvije discipline.

'Još uvijek je uprežem i idem s njom na natjecanja. Uvijek prvo sam prošećem parkurom kojim ćemo proći, pregledam dobro ima li gdje rupa kako bih je znao tijekom natjecanja navigirati dok držim kajase u rukama. I ona tako ide', opisuje natjecanje sa slijepom Lizom.

Najviše je uzgajivača konja lipicanske pasmine u okolici Đakova, kaže nam. Ovim životinjama trguju uzgajivači, ali i zaljubljenici u njih. Postoje i specijalizirani oglasnici putem kojih se pronalaze.

'Lipicanci nisu toliko cijenjeni kao one pasmine konja za sport. Mislim da su nepravedno podcijenjeni jer su namijenjeni za paradu i jahanje. Ljudi su ih po selima nekada imali samo da bi s njima išli u svatove. Lipicanci su bili kao sada Mercedesi, a ostali konji radili su u polju. Na tržištu se prodaju za od 3000 do 10.000 eura', sažima Darko, napominjući da imaju dosta kupaca iz Slovenije, ali surađuju i s uzgajivačima iz Mađarske i Srbije.

S većinom onih kojima je prodao konja ostaje u kontaktu. Već pri prvom pozivu i raspitivanju o njima Darko ih pita zašto im trebaju.

'Naučio sam s godinama puno o ovim životinjama. Radim s njima, obučavam ih. Ako prilaziš konju iza njega, obavezno mu se javiš. Ako brzo ruje kopitima i spustio je glavu, a uši zabacio unazad, to nije dobro. Konj zadnjim nogama udara, a prednjim ubija, tako se kaže. Konj ti nikada neće učiniti ništa nažao, neće pregaziti čovjeka, jedino ako si bio zao prema njemu, činio mu loše, možeš proći kao u filmu 'Sokol ga nije volio'', objašnjava konjar kako se ponašaju ove plemenite životinje.

'Kada si s njima, nema naglih pokreta', upozorava.

'Ako se zaleti prema tebi, samo stani i on će proći. Osim pastuha, ako je u blizini kobila - e onda se čuvaj', kroz smijeh će Darko. S ovim životinjama doživio je i nezgode, ali kaže da je za to sam kriv ili je u pitanju bila nezgodna situacija.

'Jednom prilikom mi je ispod Lize pala čaša koju sam htio podići. Podvukao sam se ispod nje, međutim osoba koja je tada sjedila na njoj uplašila se i 'curknula' ju je. Liza mi je potkovom stala na ruku, ali čim je ispod osjetila nešto mekano, zastala je. Konjima je to urođeno, jer noću pod njima spava ždrebad i kobile točno osjete kada je nešto mekano ispod njih i neće zdrobiti. Da mi je tada cijelo kopito spustila na ruku, zdrobila bi je', prisjeća se.

Objašnjava da su konji, kao i ljudi, veliki meteoropati. Svaka promjena vremena utječe na njih.

'Budu pokunjeni, potišteni, baš kao i mi', kaže nam ovaj Slavonac kojega često zbog poznavanja konja znaju pozvati i veterinari da s njima ode na teren. Zovu ga i sami vlasnici kada uoče da životinja nije dobro.

'Ništa ne naplaćujem u novcu, ali mi ljudi daju sijeno i zob jer sam im pomogao i spasio konja. Tako se žele odužiti', zaključuje Darko.