Dvorce i kurije u Francuskoj uglavnom kupuju Britanci, a za ono malo dvoraca na hrvatskom tržištu interesiraju se uglavnom domaći ljudi, tek tu i tamo obiđe ih potencijalni inozemni vlasnik i investitor. Ova je nekretninska niša, možemo reći, stabilna. Godinama se malo koji novi dvorac pojavi na tržištu, ali isto tako se teško proda. Posljednjih godina prodan je tako dvorac Gjalski u Zaboku.

Dvorac s perivojem u Oroslavju već je godinama na tržištu i cijena mu je nepromijenjena – milijun eura. Riječ je o baroknom dvorcu iz 1770. s četiri krila, dvadesetak soba te prekrasnim perivojem od 26 tisuća kvadrata. Sagradio ga je Sigismund Vojković/Vojkffy, kraljevski komornik i zapovjednik straže u dvorcu Schönbrunn u Beču u vrijeme vladanja carice Marije Terezije.

Janko Vojković-Vojkffy prodao je 1897. dvorac i posjed Oroslavje Donje Ugarskoj hipotekarnoj banci. Posjedi su razdijeljeni seljacima, a dvorcem su upravljale razne obitelji: Novakovići, Oršići i Tucići. Godine 1920. (ili 1921.) oba dvorca kupuje zagrebački industrijalac Milan Prpić te je dvorac Oroslavje Gornje 1925. pretvorio u tekstilnu tvornicu Preslica, a dvorac Oroslavje Donje postao je njegov dom, kako piše na stranicama Oroslavja. Dvorac je i danas u vlasništvu potomaka Milana Prpića.

Godinama se prodaje i dvorac Vinica sjeverozapadno od Varaždina. Njemu je cijena također postojana – 800 tisuća eura. Izgrađen je krajem 17. stoljeća, no pregrađivan je i dograđivan tijekom 19. i 20. stoljeća. Ima 30-ak prostorija, a leži na ogromnom zemljištu od pet hektara.

Najjeftiniji je dvorac Bela I u istoimenom mjestu koje pripada Novom Marofu i prodaje se za pola milijuna eura. Bela je zapravo šarmantna utvrda u blizini dvorca Bela II. Sagrađena je 1605. za mađarsku plemićku obitelj Pethö de Gerse. Imala je obrambene kuće i opkop koji je danas djelomično urušen, a u nju se, baš kao u starim pričama, ulazilo preko pomičnog mosta. Dvorac Bela I je neto površine 810 kvadratnih metara, a zemljište oko dvorca iznosi 32.669 kvadratnih metara.

Zadnji pravi dvorac na tržištu je Mali Tabor kod Huma na Sutli. Njegova je cijena trenutno 750 tisuća eura, a prije nekoliko godina prodavao se za 550 tisuća eura. Dvorac je tlocrtne površine 1254 kvadratna metra, a pripadajuće zemljište ima pet hektara. Mali Tabor spominje se prvi put u pisanim izvorima na kraju 15. stoljeća.

Svi ovi dvorci nalaze se u ponudi varaždinske agencije Nekretnine Croatia, čiji nam direktor Dražen Mesec kaže da je riječ o specifičnim nekretninama za koje se uglavnom zanimaju domaći kupci, uz pokojeg stranog. Kaže da je riječ o povijesnim biserima koje bi u svakom slučaju trebalo sačuvati od propadanja. Većinom su vlasnici dvoraca nasljednici ili pak investitori koji su ih kupili, no odustali su od daljnjih ulaganja, posebice, kaže Mesec, nakon gospodarske krize 2008. godine.

Za ovakva kulturna dobra država ima pravo prvokupa, no nije iskazala interes za njih. Interesa za investicije sigurno bi bilo više kada bi Hrvatska znala što će sa svojom kulturnom baštinom.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci, redoviti profesor Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojem su zaštita i obnova dvoraca životna misija, što dokazuje niz knjiga i znanstvenih radova na tu temu koje potpisuje, prije nekoliko godina tportalu je kazao da je potreban svojevrstan masterplan za kulturnu baštinu.

Smatra da država mora osigurati smišljen i sustavan okvir za revitalizaciju, gospodarsku i turističku, svog kulturnog blaga i stvoriti pretpostavke za investicije. 'Toga nema i zato investitori bježe', kazao nam je Obad Šćitaroci i kao najveći problem naveo nekoordinaciju naših institucija.

'Nije država pritom nužno loš gospodar. Kada hoće, ona dobro upravlja', kaže i spominje dvorce poput Trakošćana, jedinog koji je u stanju od prodaje ulaznica uprihoditi ozbiljnu svotu, ili pak dvorca Oršić u Donjoj Stubici, u kojem se nalazi Muzej seljačkih buna. 'Ono što se moglo i napravilo se, a sve drugo trebalo bi ići u privatne ruke s novim sadržajem', kazao nam je Obad Šćitaroci.