Znate onaj trenutak kada dolazite iz Irana, živite u Washington DC-ju i u jednom trenutku odlučite se preseliti na Trešnjevku? Jasno, svi smo prošli kroz to. Upravo se to dogodio i Nadivu Nasru. Iranski Amerikanac u Zagrebu pije kave, čita novine i posreduje u servisu inozemnih gebisa. Još samo da objasni svojim klijentima da je Croasia na europskom kontinentu i da su izlozi prepuni bradavica u erekciji..
Čudesan slijed događaja aterirao je Nadiva i njegovu ženu prije polagodine u Zagreb. Amerikanci iz Washington DC-ja nisu imali apsolutnonikakve veze s Hrvatskom, osim činjenice da je ljepša polovica godinudana ranije posjetila Makarsku rivijeru i nakratko Zagreb. Sjeli su takojednoga dana i priznali si da im život u predgrađu DC-ja više neodgovara. Preskupo je. Preseljenje u ruralnije dijelove SAD-a s nižimcijenama, ali i nižim stupnjem svijesti, također nije dolazilo u obzir.Kanada? Mmm, ne. Europa? Hmmm. Čekaj, Hrvatska! Zagreb! Dovoljno jejeftin, dovoljno lijep, a i već dugo vremena Balkan intrigira maštu Nadiva koji je s minucioznom pažnjom pratio rasplet događaja u devedesetima:'Žena mi je pričala kako su Hrvati topli, otvoreni i anglofili.Zaljubila se u hranu, okoliš... Vole pričati o politici, društvenimpitanjima i stavljaju stvari u širi kontekst.'
I to je bilo to. Par se doselio, a gdje drugdje, ravno na Trešnjevku. Nadiv se nije mogao nadiviti kako tako moderan grad iza svojih fasada i udvorištima izgleda kao da je ostao okamenjen u 15. stoljeću. Odmah se ustartu skužio s nekoliko pojedinaca i pali su prvi pozivi na pivo. Naklupici u parku. Da ne bi sve ispalo idealno, pobrinuo se nesuđeni novistanodavac koji im je nakon dogovora za najam, isti otkazao, i to na samdan useljenja. Nadivne skriva da je najvjerojatniji razlog tomu bila činjenica da sustranci. U ostalim stvarima američka putovnica, veli, u Hrvatskoj otvaramnoga vrata.
'Užasno mi se sviđa ta otvorenost i iskrenost kodvas. Američka kultura naučila nas je da je nepristojno drugima pričati osvojim problemima i stanjima kroz koja prolaziš. Kada te netko pita'Kako si?' nitko to ne shvaća kao stvarno pitanje. Ako se ne osjećašdobro, nema šanse da ćeš to pokazati. Ovdje stvarno brzo upoznaš ljude.Puste te unutra', entuzijastično priča Nadiv.Pitam ga da mi navede jednu hrvatsku naviku koja mu nikako 'ne sjeda'. Išto, ispada da se radi o istom manjku zadrške, samo u drugom kontekstu:'Osjećaj za privatni prostor definitivno nije onako svet kao u SAD-u.Ljudi će bez problema glasno razgovarati neposredno iza tvojih leđa dokšetaš ulicom. U Americi ne samo da bi to bilo nepristojno, nego iprovokativno. Ljudi bi se definitivno okrenuli i rekli ti nešto.'
No,pređimo na bitno. Hrvatska postaje atraktivna destinacija za medicinskiturizam. Još ne u opsegu Mađarske, Poljske ili Češke, ali definitivnodovoljno da Nadiv već vabi pojedince iz Europe i SAD-a na zubarske tretmane. Kodopsežnijih zahvata s nekoliko implantanata, isplatilo bi se potegnuti i sone strane Atlantika. Doduše, mnogima je tamo malo teže objasniti gdjeje i što je Hrvatska. Kada im Nadiv kaže Croatia, barem polovica ih čuje Croasiai pita se da gdje je to u Aziji. 'Baš smo imali prvu klijenticu izFrancuske neki dan. Povezani smo s hostelom i nekoliko zubara. Mislim daHrvatska ima odličan potencijal za medicinski turizam i praktički jedjevičanski teritorij', objašnjava.
Hrvatska je malo spora bivšem radijskom voditelju, ali zadovoljnoprimjećuje da živi neusporedivo manje stresan život. Preselili su senedavno u centar grada, praktički jedino okruženje koje neće djelovatiotuđujuće strancima s kozmopolitskim iskustvom. No i uz sav ugodni slowmotion, cappuccino i jabuke sa štanda u Ilici 'koje imaju tako dobarokus kao da jedeš slatkiše', Nadiv jespremno odrecitirao litaniju stvari koje mu nedostaju: 'Prije svega,promet. Ono kad se vraćaš kući s posla sat, sat i pol vremena. Znam dazvuči čudno, ali proveo bih sa ženom odlične trenutke razgovarajući islušajući glazbu u gužvi. Onda, nedostaje mi zvuk španjolskog jezika iljudi različitog porijekla. Pa familijarnost sa sredinom. Osjećaj dapoznaješ svoj grad kao džep. Još nešto, fale mi tiskovine. Novine imagazini na engleskom koje mogu uzeti u ruku, a ne čitati s ekrana. Nakraju, mreža ljudi s kojom se mogu povezati i koji mogu priskočiti upomoć. Ili ti njima.'
Da nema američki naglasak, Nadiv bibez problema mogao proći i za sublimnog Europljanina. SAD je kolijevkasvega najboljeg i najgoreg, pjevao je Leonard Cohen, a IranskiAmerikanac isto potvrđuje riječima da se i tu i tamo jednako lako iliteško sreću zanimljivi ljudi. Amerika je kod nas stereotipizirana usmjeru totalne površnosti, no Nadiv jednakotako primjećuje našu tihu fascinaciju istom. Bilo da se netko želiprovozati podzemnom, odvoziti Route 66 ili okinuti selfie na TimesSquareu. No jedna je stvar manje ambivalentna. Hrana: 'U SAD-u je zaistaužasna. Zapravo, to se uopće ne kvalificira kao hrana.'
I dok stvara mrežu klijenata i budućih žrtava hrvatskog zubarskog genija,Nadiv saženom cirkulira centrom i opaža detalje. Na upit o usporedbi našeg iameričkog konzervativizma, kaže mi kako nigdje nije vidio tolikotrgovina za prodaju ženskog donjeg rublja. Još bolje, primijetio jeerektirane bradavice ženskih lutaka po izlozima, baš kao i naglašenetestise muških. 'Takvo nešto nema šanse da vidiš u SAD-u, a dućani saženskim donjim rubljem obično se nalaze izvan uobičajenih ruta i naspecifičnim mjestima.'
S tim smo nekako ekspresno zaključiliutjecaj religije na javni prostor. Ostao je još samo kompliment zaizuzetnu glazbenu scenu koja dovodi mnoga poznata imena iz njegovihmlađih dana.
Nadivjeprilično neočekivani stanovnik Zagreba. Nisu ga doveli ni posao, nifaks, ni ljubav. Kao takav, jedan je od prvih simptoma da nam gradprestaje biti selo.