Sedmog lipnja, više od tri tjedna prije najavljenog datuma službenog izlaska, na internet je procurio novi album Beyonce '4'. Tri dana kasnije, internetom se proširila 'vijest' da je njena izdavačka kuća zaključila kako će to previše štetiti prodaji i da je štampanje zaustavljeno do daljnjeg... I što se na kraju dogodilo? Pa, naravno: album je uredno izašao kad je i bilo najavljeno da će izaći, biznis ez južual.

Koliko dokon ili poremećen um je mogao lansirati takvu patku, to nikada nećemo saznati, i nije zapravo ni važno – naveo sam to kao samo jedan ekstremniji primjer paničarenja fanova, odmah nakon što opadne adrenalin od neočekivanog ukazanja dugo očekivanog albuma. Curenje albuma tjedan do dva prije izlaska je dio uobičajene rutine koja nikoga ne uzbuđuje; curenje albuma tri do četiri tjedna prije izlaska je instantni povod fanovskim zebnjama glede komercijalnog plasmana njihovih idola.

Koliko, međutim, te zebnje imaju smisla?

'4' se u prvom tjednu po izlasku u SAD prodao u 310.000 komada. Brojčano to jest najslabiji start od svih albuma Beyonce dosad, no treba uzeti u obzir da se albumi, općenito, prodaju manje nego prije: s tih 310.000 je ostvarila treći najbolji prvi tjedan prodaje u SAD u 2011. (odmah nakon Lady Gage i Adele, pri čemu se također vrijedi sjetiti kako je 'Born This Way' uvelike dojahao do svog prvotjednog milijuna na konju akcijske prodaje na Amazonu za jedan dolar!). Sve u svemu, sasvim dobar rezultat – koji bi bio sigurno i bolji da najavni prvi singl nije tako spektakularno podbacio.A što se tiče toga kakav je bio efekt preuranjenog curenja albuma... Ne znam, ali kontam da je vjerojatno zanemariv.

Jer, naime: kad procuri album nekog popularnog izvođača, prvi koji će obijati Google i torente su fanovi – isti oni koji će u pravilu kupiti taj album prvom prilikom, često čak i ako im se ne sviđa (fan je fan, osjećaj dužnosti je osjećaj dužnosti). A što se tiče umjerenih simpatizera i znatiželjnika... Pa, ako ih se zabranjeno .rar-voće ne dojmi, onda je poprilično svejedno jesu li ga kušali tri tjedna ili dva tjedna prije izlaska, ili čak i dvije godine nakon izlaska! Obratili su se internetu za 'sempliranje proizvoda', proizvod ih nije zadovoljio, nisu ga kupili, kraj priče.

A ako im se pak proizvod svidio, onda na snagu stupaju njihova etička načela: ili proslijediti izvođaču novce za užitak koji im je pružio, ili se nastaviti ne opterećivati takvim stvarima, što je sve opet nevezano za to kad je album procurio. (Baratanje scenarijima tipa 'album mu bio dobar tjedan dana, a onda mu dosadio pa je do službenog izlaska zaboravio da je uopće ikada postojao' je bespredmetno s obzirom na mogućnost prednarudžbi preko online shopova.)

Za dobru prodaju pop-albuma treba imati, jednostavno, velike hitove i dobar buzz. Za stotine tisuća ljudi što iz tjedna u tjedan kupuju nove primjerke zadnjeg albuma Adele – potpuno je irelevantno kad je izašao, a kamoli to kad je prvi put procurio.

A kad je riječ o preuranjenom curenju pjesama... Posve je shvatljiv strah od curenja singlova kojima se najavljuju novi albumi popularnijih izvođača (jer snaga učinka uvelike ovisi o simultanom promotivnom udaru po svim mogućim platformama), no malo mi ide na živce koliko se često škartavaju ne-singlovi koji su osvanuli na internetu prije i nego što su uopće dovršeni.

To se posebno odnosi na R&B-izvođače, među kojima su mnogi žrtve njemačkih pirata što im hakiraju mail, grabe attachmente te se ulovom hvale pred drugim piratima, nakon čega se – kako to već biva – ovim ili onim kanalima pjesme ubrzo rašire i po ostatku interneta (preporučujem Spiegelovu reportažu o toj bizarnoj sceni – na engleskom je, bez brige, obavezno pročitajte ma i ako vas totalno zaboli za R&B, članak je triler, ludilo!); većina izvođača od većine tako pokradenih stvari odmah digne ruke, a fanovima oduševljenje novim igračkama splasne kad skuže da će ih odsad pa zauvijek imati samo u obliku nedovršenog demoa, ili kao tugaljiv rip od 128 kbps, ili – još gore! – nepovratno pečatiranu s vikom nekog golobradog njemačkog k**čića.

A za najbolji primjer kako izvođači u takvim situacijama ne bi trebali automatski priznavati poraz, dovoljno je vratiti se na Beyonce – kojoj je jedna pjesma s predzadnjeg albuma, na većini tada kolajućih mp3-ca tagana kao 'Beautiful Nightmare', procurila cijelih osam mjeseci prije nego što je izašao. No ona ju svejedno nije ostavila na cjedilu, svejedno ju je ubacila na 'I Am... Sasha Fierce' pod naslovom 'Sweet Dreams', i na koncu je izdala kao šesti singl – jedan od najuspješnijih s albuma.