Povodom obilježavanja 21. godišnjice srebreničke tragedije u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu u produkciji Centra za tranzicijsku pravdu SENSE održat će se interaktivni narativ 'Srebrenica: genocid u osam činova' u kojem se detaljno opisuje na koji su način događaji iz srpnja 1995. istraženi, dokumentirani i procesuirani na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. Koji je cilj ovog narativa i zašto je važno dokumentiranje zločina?

Cilj ovog i drugih narativa koje smo radili ili ćemo ih tek raditi je da se organizira i učini vidljivim i dostupnim ono što smatramo najvrednijim nasljeđem Tribunala, a to su prije svega činjenice koje su u istrazi i rigoroznom dokaznom postupku utvrđene o tome što se zapravo dogodilo u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije. Dokazi na kojima se te činjenice zasnivaju su svjedočenja žrtava i očevidaca, politički, vojni ili policijski dokumenti, forenzičke ekspertize, priznanja počinitelja... sve je to javno i dostupno svima koji su zainteresirani utvrditi istinu o tim događajima. Nastojimo da to obilje materijala priredimo tako da bude user friendly, lako dostupno i jednostavno za razumijevanje. Za vaše čitatelje napominjem kako smo prošle godine, povodom dvadesete obljetnice VRA Oluja, u Zagrebu predstavili interaktivni narativ Oluja u Haagu koji, kroz haško suđenje hrvatskim generalima, rekonstruira argumente strana u postupku o pet ključnih spornih pitanja tog predmeta (http://snv.hr/oluja-u-haagu/).

Pored audio-vizualnih prezentacija, narativ sadrži izbor iz dokaznog materijala s oko 250 ključnih dokumenata, videosnimki i fotografija, a sam je podijeljen u osam segmenata srebreničke tragedije. Možete li nam približiti tih osam ključnih segmenata?

Prikaz na koji je način srebrenička tragedija istražena, rekonstruirana i procesuirana u Tribunalu podijelili smo u osam segmenata ili 'činova'. Polazimo od Istrage, koja se smatra najvećom kriminalističkom istragom u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Slijedi zatim priča o Ekshumacijama, odnosno prekopavanju srebreničkih polja smrti koja traju do danas. Nakon toga idu iskazi desetak Preživjelih sa srebreničkih stratišta, točnije ljudi koji su stjecajem sretnih okolnosti ostali na životu. Četvrti segment su Priznanja, odnosno slučaj trojice vojnika i časnika (Dražen Erdemović, Momir Nikolić i Dragan Obrenović) koji su priznali sudjelovanje u srebreničkim zločinima. Posebno značajnim smatram segment s Nevoljnim svjedocima; časnicima i vojnicima Vojske Republike Srpske, vozačima kamiona ili buldožera i predstavnicima lokalnih srpskih vlasti koji su pred sudom govorili što su radili, vidjeli ili čuli u srpnju 1995. u Srebrenici. Šesti segment čine iskazi Nemoćnih promatrača: pripadnika UNPROFOR-a, vojnih promatrača UN-a, Liječnika bez granica i drugog međunarodnog osoblja koje je nazočilo srebreničkoj tragediji, ali nije moglo ili smjelo učiniti ništa da bi je spriječilo. Segment Trajne posljedice govori o efektima događaja iz srpnja 1995. na preživjele, a posljednji - Sudski epilog - o presudama u kojima je srebrenički zločin nazvan pravim imenom: genocid

Postoji li prema vašem mišljenju dovoljna količina zanimanja mlađih generacija u regiji, ali i svijetu o događajima u bivšoj Jugoslaviji. Kakva su vaša iskustva s mišljenjem mladih iz Republike Srpske i Srbije o događajima u Srebrenici?

Poricanje zločina, ne samo srebreničkih, vrlo je rasprostranjeno, ne samo u Republici Srpskoj i Srbiji, i ne samo među mladima. Štoviše, mislim da su mladi spremniji suočiti se s prošlošću od onih koji su sudjelovali u toj prošlosti.

U kojoj mjeri dokumentacija koju je prikupila SENSA može senzibilizirati javnost o događajima u bivšoj Jugoslaviji, osobito među generacijama koje tek dolaze?

Ne znam za mjeru, ali znam da moramo nastojati da tu dokumentaciju učinimo što dostupnijom i razumljivijom. Ako su devedesete za Balkan bile dekada krvavog nacionalističkog pijanstva, sadašnje stanje bi se moglo opisati kao 'mamurluk' koji prethodi otriježnjenju. Iskustvo Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, kako ga je svojevremeno opisao Hans Magnus Enzensberger, pokazuje da proces otriježnjenja ne počinje odmah, već mu prethodi poricanje i politička i moralna blokada, koja se manifestira time što se ne želi shvatiti što se dogodilo i što je sve učinjeno. Taj period, po Enzensbergeru, traje prilično dugo, ali jednom, ipak, nastupa trenutak kada ljudi, pogotovu mladi, počinju postavljati pitanja... Odgovori na ta pitanja nalaze se u dokumentaciji koju smo prikupili tijekom dvadesetogodišnjeg praćenja rada Tribunala.

Pratite rad Haškog suda od njegovih početaka. Njegovo postojanje i djelovanje na ovim je prostorima uglavnom doživljavano negativno, a većina kritičara rada suda smatra kako je njegov najveći nedostatak sporost u procesuiranju zločinaca. Kako ocjenjujete rad suda?

Na to pitanje često odgovaram parafrazom čuvene Churchillove definicije demokracije kao 'najgoreg sustava vladanja s izuzetkom svih ostalih', pa tako za Tribunal kažem da je 'najgori sustav ostvarivanja pravde... s izuzetkom svih ostalih'. Posebno s izuzetkom kakvi su lokalni balkanski pravosudni sustavi bili prije nego što su se, uz pomoć Tribunala i pod vanjskim pritiscima, počeli reformirati.

U jednom razgovoru ste spomenuli kako imate vlastitu top-listu zločinaca, a na njoj su i pojedini novinari koji su se prometnuli u ratne huškače. Nekolicina novinara se našla pred sudom, no nitko od njih nije odgovarao za ratno huškanje, poticanje na ubojstva ili pozivanje na istrebljenje cijelog naroda. Našli su se pred sudom tek zbog nepoštivanja suda, točnije zbog objavljivanja dokumenata s oznakom tajnosti ili otkrivanja imena zaštićenih svjedoka. Zašto nikad nisu podignute optužnice protiv novinarskog huškanja?

Mislim da sam rekao da su na mojoj 'top listi' novinari plasirani vrlo visoko, odmah poslije političara kao najodgovornijih za rat i zločine, a ispred generala koji su, ipak, morali slijediti zapovijedi. Novinari su bili najrevnosniji dragovoljci u širenju etničke i vjerske mržnje i huškanja na rat i nasilje. Tribunal za Ruandu je osudio novinare koji su preko radija pozivali 'idite i ubijte bubašvabe'. Kod nas je poruka bila drukčija - 'dolaze bubašvabe da vas ubiju', ali su efekti bili isti. Mada je uloga medija spomenuta u nekim optužnicama, na primjer kod Miloševića, a u tužiteljstvu kažu da nisu imali dovoljno dokaza ni istražiteljskih kapaciteta kako bi se upustili u to. Šteta.

Za kraj, kakvo bi stanje na području bivše Jugoslavije bilo da nije bilo Haškog suda?

Prije desetak godina sam napisao da bi bez Haškog sudaSlobodan Milošević i dalje bio na vlasti i predvodio antiterorističku koaliciju, Ratko Mladić bi vodio NATO-ve snage u borbi protiv ISIL-a, Radovan Karadžić bi bio uvaženi državnik, a patološke ubojice poput Gorana Jelisića, Esada Landža i Miroslava Brale bili bi šefovi policije u svojim općinama ili uvaženi biznismeni. Jedno vrijeme je izgledalo da smo se od toga odmakli, ali mi se posljednjih godina čini da se, nažalost, vraćamo u predtribunalska vremena.