'Osim što sam jedan od autora tog zakona, jedini iz Hrvatske imam status pravnog eksperta za hrvatsko nacionalno zakonodavstvo pred Međunarodnim sudom u Haagu, posebno za vojno zakonodavstvo', rekao je Pero Kovačević za N1 i dodao:

'Razlika postoji jer smo devedesete imali polupredsjednički sustav gdje je predsjednik i u miru i u ratnom stanju imao ovlast punog zapovijedanja. Nakon promjene Ustava predsjednik Republike i dalje je vrhovni zapovjednik, no predsjednik nema ovlast punog zapovijedanja i vođenja oružanim snagama u miru, postoje bitna ograničenja u odnosu na ratno stanje i stanje ugroženosti.'

Objasnio je da je ipak Milanović u ovom slučaju bio u pravu:

'Nije dobro da predsjednik Vlade i predsjednik Republike koriste oružane snage za svoje dnevnopolitičko ratovanje, to nije dobra situacija. Milanović kao predsjednik ima određene ovlasti i ima pravo zapovijediti načelniku Glavnog stožera što je očito i napravio. Predsjednik Vlade ne može zapovijedati, može pozvati. Ovo što premijer i ministar obrane koriste članak 68, to su situacije kad vojska pomaže u slučaju zaštite i spašavanja, te situacije smo imali i ranije. Kao i u ratu, tako i u protokolarnim okolnostima ako predsjednik da pisanu zapovijed, to se mora poštovati. Načelnik može odbiti samo ako se čini da je zapovijed protuzakonita ili protuustavna. Milanović ima puno ograničenja, na uporabu, davanje borbenih zadaća. Tu dajem za pravo Milanoviću.'

Na pitanje koliko ova situacija između premijera i predsjednika komplicira druge procese, Kovačević je rekao:

'Naravno da komplicira. Obojica moraju biti odgovorni prema funkciji i ne mogu je koristiti za dnevnopolitičke potrebe, za to je najgore koristiti oružane snage. Oni su dugo vremena bili zajedno, ali očito ne mogu zajedno funkcionirati. Jedan ne može priznati drugome da je ovaj veći vođa od njega, u tome je problem.'