KOREJAC S CRNIM POJASOM

Dajte mi jedan hrvatski grad i za četiri godine napravit ću čudo!

01.02.2016 u 11:55

Bionic
Reading

Zamisli, osvojiš s hrvatskom repkom dvije bronce na Olimpijskim igrama u Pekingu, a u Zagrebu te dočeka otkaz. Nema poštovanja u zemlji Hrvatskoj. Ali nema veze. To kompenziramo količinom licemjerja i slatkorječivošću iza koje redovito slijedi nož u leđa. Dodaj par žlica bahatosti i stava 'mi smo najbolji' i ne možeš geografski pogriješiti – u Hrvatskoj si! Dobrodošao. Guru taekwondoa Hong Seung Ki trenira naše dečke i cure već 18 godina i poručuje nam: 'Dajte mi da postanem gradonačelnik i napravit ću čudo u jednom mandatu'

'Bokte, ebemu miša, kaj veliš?' Prosijedi Južnokorejac sjedi kod mene u stanu, otvaramo piva, vadimo cigarete, obučen je u dugački plavi kaput koji mu ide praktički do potkoljenica. Ne znam gdje da ga mentalno smjestim. Smije se nakon svake treće rečenice, govor mu vrvi purgerskim poštapalicama. Nije mi više jasno pričam li s kvartovskom legendom ili čovjekom koji dolazi iz Seoula. Mislim, ne dolazi. Došao je. Prije 18 godina. Čekaj, ovako: Osamnaest. Godina.

'Bokte mazo, joooj... Ne mogu vjerovati. Prošlo je već osamnaest godina. Aaaa!' zavija kroz smijeh Hong Seung. Već ga obožavam, a nismo ni počeli. Krene mi pričati kako na početku nije znao ni riječi hrvatskog. Tek par mjernih jedinica i okruglih brojeva koje svaki Korejac prije puta nauči napamet. Znao je reći 'kila' ili 'sto'. Primijenjene u stvarnosti, kila i sto značile su ovo: 'Išao bih na tržnicu kupiti meso, salatu... Išli smo svakoga dana na tržnicu. Sve što sam kupovao bilo je po kilu. Nisam znao drugu riječ. Zamisli, svaki put kad ideš po nešto, kupiš kilu toga. Haha. Nismo znali kud ćemo s tom hranom. Trebalo nam je dvije godine da skužimo da postoji pola kile. Ili 20 deka! Hahaha. Pa onda na treninzima... Inače ima po deset vrsta trbušnjaka, leđnjaka, udaraca... Treba raditi svaki maksimalno dvadeset puta. Ali nisam znao što je dvadeset. Znao sam za sto. Tako da sam tražio da ljudi rade sve po sto puta. Haha. Sad kad se sjetim, nije bila loša taktika. Napravili bi po pedeset, šezdeset, kao mislili su, neću ja skužiti. Ali još uvijek puno bolje nego po dvadeset.'

Hong Seung pršti dobrim raspoloženjem, pa i kad spominje podvale, iznevjerene dogovore, ugovore, udarce iza leđa, nepoštovanje dijela kolega, sažeto - hrvatski divlji istok u glavama. Kao da nikad nije živio ovdje. Ne vidim gorčinu, traumu, depresiju, tek iskreno nerazumijevanje u smislu – koji je to nama kukumar? Ali da se lansiramo na početak. Južnokorejac je završio u Hrvata tek nakon četverostrukog nagovaranja Majstora Leeja iz Beča koji je krajem devedesetih bio povezan s pokojnim Andrijom Mijačikom iz Hrvatskog taekwondo saveza i tajnikom u Olimpijskom odboru: 'Tri puta sam mu rekao da ne želim doći. Kad su me zvali četvrti put, shvatio sam da misle ozbiljno i da je ponuda ozbiljna. Rekao sam da. Htio sam doći živjeti u Europu, da vidim kako je. Sjećam se, sjedio sam s obitelji u kući, izvadili smo kartu svijeta i krenuli tražiti Hrvatsku. Di je to, bokte, nema nigdje. Haha. Zovem Leeja, kažem, gdje je ta Kroejša? Tražimo na mapi – nema. Kaže mi Lee, oni su se podijelili, gledaj di je Jugoslavija. Još je u to vrijeme korejska televizija prikazivala rat u Bosni, ali su pogriješili i Bosnu su zvali Hrvatska. Tata mi je rekao, pa di ćeš sine, tamo je rat. Kad sam shvatio da u Hrvatskoj nema rata, odlučio sam doći. Sa ženom i tek rođenom kćeri.'

Fast forward 18 godina, Hong Seung i žena imaju kćer i dva sina u Zagrebu. Djeca govore hrvatski bolje od korejskog. Bar kada je riječ o ekspresivnijim formama. Veli, kad se posvađa s njima, počnu mu psovati na hrvatskom jer im je tako lakše. Ne idu ni u kakve međunarodne škole. Dijele školsku sudbinu s kvartovskom ekipom u Trnju. Pametna djeca, lukavo se koriste s oba identiteta: 'Napola su Korejci, napola Hrvati. Koriste se jednim i drugim kako im paše. Kad se ljute, ne znaju dobro korejski pa prijeđu na hrvatski. Haha. Žao mi je što im žena i ja nismo mogli pomagati oko zadaća, učenja. To mi je najviše žao.' Klinci su se odlično uklopili među zagrebačke vršnjake. Doduše, sina su na početku zezali da je Kinez, pa je ispljuskao pola razreda, u međuvremenu su saznali i da mu je stari taekwondo majstor. Sad socijalizacija ide kao po špagi.

Hong Seung za naše borce čuva samo superlative. Osim sitnice koju je donekle promijenio: 'Kad sam došao kao trener, vidio sam da ljudi ne treniraju previše i samo traže novac. Za novac su prodali svoj duh. Hrvatska mora naći način kako zbrinuti svoje sportaše nakon karijere. Neki ljudi su zaradili, neki nisu, imaju samo rezultate. A moraju preživjeti. Dali su pola života za sport. Ne zaboravite, Hrvatska je postala svjetski popularna prvo zbog sporta, a tek nedavno zbog turizma. Za trenere vrijedi isto. Morate ih zbrinuti.' Korejac ne skriva da bi živio daleko bolje da je ostao u matičnoj državi. Ali ne postoji ni gram frustracije zbog toga. Nije mu žao jer, kako kaže, to je sudbina. 'Kada bih razmišljao o tome gdje bi mi moglo biti bolje, ne bih nigdje došao.' Prilično rječit kontrast prema našim gotovanskim očekivanjima koja su ubila svaku šansu da postanemo nacija boraca. Poanta - šanse se ne čekaju, nego se stvaraju. Tim tužnije što nam je potencijal prvorazredan, već i na fizičkoj razini:

'U 2012. trenirao sam Poljake. Ma nemaju oni šanse. To je treća kategorija. Hrvatska je prva. Ali Poljaci imaju poštovanje, hoće učiti, slušaju, pitaju, daju srce. Ovdje svi misle da su najbolji.' Pitam ga misli li da smo bahati. 'Da bahati... haha. Gle, ovako, Hrvati imaju poštovanje, ali... ga nemaju.' Priča mi Hong Seung i o tome kako Azijati duplo više treniraju, jer po konstituciji nisu pretalentirani. Oni su za mozak, učenje, veli. Za razliku od nas koji smo, po njegovu zapažanju, stvoreni za sport.

Za sport i skučene interese koji idu na štetu svih. Čovjek je dobio otkaz kao izbornik reprezentacije nakon što je osvojio dvije bronce na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Bez obrazloženja: 'Po povratku su mi rekli da ako hoću nastaviti raditi, moram ići na javni natječaj.' Kroz ruke Hong Seunga prošli su svi naši relevantni natjecatelji i olimpijski kandidati, ali očito je bio problem što nitko u Savezu ne zna igrati po njegovim pravilima. Vrlo su jednostavna – budi otvoren, iskren i pošten. Tu očito ni crni pojas nije dovoljan: 'Predsjednici Saveza stalno su dobivali nagrade po europskim i svjetskim natjecanjima. Kažu da su uzeli samo jednom. A ne smiju uzeti niti jednom! Ljudi bi trebali ići u zatvor zbog toga. Ali... u Hrvatskoj si. Tu se ne ide u zatvor.'

I što mu je na kraju dala ta Hrvatska? Ima i dobrih stvari: 'Imam više slobodnog vremena. Više sam s djecom i obitelji. U Hrvatskoj sam počeo više psovati. U Koreji to uopće nisam radio. Ovdje stalno – jebemu miša, haha. I ponašanje prema starijima... Ovdje nemate toliko poštovanja. Ne možeš treneru reći 'ti'. U Koreji, ako je netko stariji i samo godinu dana, već mu se obraćaš s 'vi'. Ili djeca... Ovdje ako pogriješiš, odmah te pošalju u pm. U Koreji je to nezamislivo. Čak i kada znaju da si skroz zeznuo, slušaju. Ne napadaju. Ne znate otvoreno razgovarati, iznijeti problem. Nego, sve je kao super, tapšanje po ramenu, samo tako nastavi, a onda ti ga zabije iza leđa. Svi smo kao prijatelji, a onda shvatiš da svatko gleda samo svoj interes.'

Majstor taekwondoa pršti od ideja. San mu je da danas-sutra postane gradonačelnik nekog hrvatskog grada. Jer, gleda čovjek rijeke Kineza, Japanca i Korejaca koji grcaju u lovi i nemaju je gdje kod nas potrošiti. Nije mu jasno: 'U Hrvatskoj dan mora trajati 24 sata. Ima toliko turista. Gdje će trošiti novac? Kupe suvenire za 10, 20 kuna i to je to. A potrošio bi 1000 da ima gdje! Koreanci, Japanci i Kinezi hoće piti navečer, hoće karaoke, noćne klubove. Moraš izvaditi lovu ljudima iz džepova, neće ti je donirati. Treba im ponuditi sadržaje, a ne kao na Plitvicama, da možeš jedino kupiti ulaznicu, prošetati se, pojest nešto i otići doma. Čini mi se da nitko nema ideju ovdje. Da vodim turističku zajednicu, izvukao bih od tih turista duplo više para. Trebaju doći mladi ljudi da bi ova zemlja išla dalje. Ovi svi koji su odrasli u komunizmu, oni nigdje ne vode.'

Kao hrvatski gradonačelnik Hong Seung bi prvo omogućio da škole rade samo ujutro. Jer, veli, kad imaš školu popodne, propadne ti cijeli dan. Nemaš vremena za druge aktivnosti. Drugo, bolje ceste u manjim mjestima, nogostupi. A ne da klinci pogibaju jer ih je netko pokupio na prometnici kojom su prisiljeni hodati. Treće, doveo bi šaku korejskih investitora jer zna na koji način razmišljaju. Čovjek ima definitivnu poslovnu prednost, a sastoji se od tri aksioma: 'Ne možeš lagati. Ne možeš ukrasti. Dogovor je dogovor – kada obećaš, držiš se obećanja.' Prilično jednostavno, kad malo nehrvatski razmisliš.

Taekwondo guru s Trnja. Koji tip. Kaže mi na kraju: 'U Njemačkoj mi se treneri klanjaju do poda, a Hrvati... heh.'

Heh. I još par puta heh. Koliko godina već 'hehamo'? Ne da mi se brojati. A i ne treba. Jer, zna se. Najbolji smo. A ja jedva čekam da se Korejac umori od taekwondoa, osnuje stranku i postane gradonačelnik. Bilo čega. Ili, 'ajde, Dugog Sela. Tamo svakodnevno vodi treninge. A nije na odmet da je veličine jednog Metkovića. To, po novome, otvara mnoge perspektive.