Taj skromni spomenik skoro dva desetljeća bio je potpuno zapušten i išaran, da bi ga nova gradska vlast nedavno obnovila i očistila. Naravno, nije prošlo ni tri dana, petokraka je uništena i spomen-ploča je išarana grafitima. Ipak, budimo iskreni, u ambijentu današnjeg Splita iznenađenje bi bila činjenica da se to nije dogodilo. Devetnaest godina sustavno se blatilo i omalovažavalo mlade Dalmatince i Hrvate koji su ustali protiv talijanskih i njemačkih fašista i okupatora, kao što je 1991. nova generacija ustala protiv srpskih fašista pod vodstvom Slobodana Miloševića, tako da je rejting antifašizma u Dalmaciji, ali i čitavoj Hrvatskoj na vrlo niskoj razini.

Sukladno tome, logično je i da se dnevno događaju takve devastacije, može gradska vlast svaki tjedan obnavljati i čistiti spomenike, taj trud je uzaludan. Uostalom, u gradskoj vlasti Splita opet sjede ekstremisti kao primjerice Ljubica Vrdoljak i Luka Podrug koji su neformalni vođe i inspiratori lokalnog neofašizma, a za svoj sitni probitak.

Nedavno obnavljanje spomenika na Ruduši kraj Sinja na inicijativu braće Žužul zapravo je iznimka, a ne pravilo. To mjesto je drugi dio priče o stradanju splitskih antifašista koji su 1941. ustali protiv talijanskih okupatora i fašista, da bi zarobljeni završili na tom stratištu blizu Sinja. Na kraju krajeva, ti strijeljani dvadesetogodišnjaci stradali su za antifašističku Hrvatsku, istu onu koja je bila branjena 1991. Da nije bilo njihove žrtve, ne bi se imalo što braniti pedeset godina kasnije.