Činjenica da nam budući premijer ne zna jezik zemlje kojoj predsjeda, zvuči onako blesavo, s okusom banane. Bacamo malo na dojučerašnju afričku koloniju koja je danas proglasila državnost. S druge strane, tješi me da je Tihomir Orešković najnoviji gost-urednik Hrvatske. Ne znam koliko mi je već stranaca prošlo kroz tipkovnicu, ali mogu vam reći jedno – velika većina njih je iz Hrvatske izvukla med i mlijeko.

Serijal Lijepa Naša Vaša svakim je danom sve manje Naša, a sve više Vaša. Brijem da bi bilo fora odskora raditi priče o Hrvatima koji se u vlastitoj zemlji osjećaju kao da su pali s Marsa i jedva se čekaju preseliti na Pluton jer se na vlastitom terenu osjećaju izgubljeno. Nije lako biti riba u vlastitoj bari, pate od toga i Francuzi. Neki dan upoznao sam dvije Parižanke koje su došle proslaviti Novu godinu u Zagreb. Onako, bez razloga. Izabrati Zagreb za novogodišnji provod... to je kao da odlučiš ići na skijanje na Sjeverni pol. Mislim, ima snijega, ali zašto, buraz? I onda slijedi pariški kroše: 'Ma, Pariz je tako dosadan i monoton, htjele smo nešto drugačije...' Wow. Može.

Sjetim se onda pivskog dvojca Yvesa i Axela koji u Zagrebu rade sjajna piva, povezuju se s festivalima i eventima, pa Čileanca Miguela koji pali domaće stejdževe impersonacijom Michaela Jacksona, Poljakinje Natalije koja u Vrbovskom radi na originalnim EU projektima ili istarskog Irca Paula O'Gradyja koji ne može doći do daha od angažmana s maslinovim uljem, školama irskog plesa i lekcijama engleskog zaposlenicima u nekoliko firmi. Hrvatska se ispostavlja kao prilika života i igralište za nove ideje. Nama jedino što pada na pamet je kako ubosti low budget let za Dublin, skucat se u jeftinom hostelu na mjesec dana i raditi za konobarski minimalac dok nas netko, ideš, ne zaposli kao korporativni kotačić s prosječnom plaćom. Maštamo kratkovidno i pasivno.

Nisam domoljub, Hrvatska mi sjeda kao riblja kost u slijepom crijevu, ali ne mogu se oteti dojmu da je ovo idealna zemlja za ljude koji znaju što hoće, imaju muda to ostvariti i traže životno zadovoljstvo od 360 stupnjeva. Nevjerojatno, ali Hrvatska je rijedak primjer zemlje u kojoj je to moguće. Pod uvjetom da nisi odavde. Ne zato što bi stranci bili privilegirani. Dapače, u stopu ih prati roj administrativnih komaraca ili, kako mi je jednom rekao Novozelanđanin – to je smrt od tisuću porezotina. Ne. Stranci uspijevaju ovdje jer imaju viziju i ustraju.

I zato bih svakog starijeg od 25 godina s domovnicom potjerao iz Hrvatske. Hrvatska se najbolje vidi iz svemira. Ovdje bih u međuvremenu naselio milijune stranaca i imigranata. I vjerujte mi, nakon par godina, sva ta gomila domaćih nezadovoljnika i ekipe koja vrti uzaludne žličice u kavi, gurala bi se u redu za povratak kući. Nitko, ali apsolutno nitko, ne radi tako dobru i iskrenu reklamu za hrvatsku kiflu od stranaca koji migolje među nama. Oni vide što mi ne možemo, uživaju tamo gdje smo mi utrnuli, cijene ono što bismo mi mijenjali za porciju malih kokica. I, skroz obrnuto od domoljubnog busanja u prsa ljudi koji nisu vidjeli dalje od susjednog sela, pokazuju nam u kakvom jackpotu od zemlje živimo. Za novu godinu vam želim da sretnete nekolicinu njih i iznenadite se koliko smo napeti kao zemljopisna destinacija za dugoročni boravak.

Pišem iz vlastitog iskustva. Ako mi je netko promijenio percepciju Hrvatske i obojio je nijansama žute, to nisu bili ni PR služba vladajućih stranaka, ni rodoljubna naklapanja brđana, ni isfrustrirano pljuckanje hrvatske generacije Ž koja čeka da joj 'deus ex machina' osmisli život, a bome ni pogled na tekući račun. Naprotiv, pružaju mi sve razloge za zbrisati odavde u troskoku s motkom. To su, jedno i jedino, stranci u Hrvatskoj. Ljudi bez kojih bismo ostali incestuozna i autistična baruština s desnicom na lijevoj sisi i mentalnim horizontom Tuge i Buge. Ne zato što su bolji od nas. Nego zato što nas vide kako smo se mi zaboravili gledati.

U to ime, u 2016. nam želim obilat priljev svih boja i nacija. Parižanke uključno.