Sirijci u Hrvatskoj nisu baš najnovija vijest. No za razliku od današnjih koji nisu ziher na kojem su kontinentu dok ne ugledaju lice Angele Merkel, oni pred 45 godina imali su dojam da su, došavši u Hrvata, zapravo stigli u neku aproksimaciju raja na zemlji. Ahmed Gazal je trebao studirati u Egiptu, no onda mu je ćaća mućnuo glavom, skužio da je tadašnja Jugoslavija puno bolja opcija po nizu kriterija i lansirao sina u Zagreb. Čovjek danas zahvaljuje Hrvatskoj na svemu što je postigao: 'Završio sam kineziologiju, postdiplomski na medicini, dobio magisterij. Tko god kaže da tu nema posla, laže. Tko hoće raditi, ima posla. Život u Zagrebu je bio četiri puta jeftiniji nego u Kairu, a i diploma je bila bolje priznata u inozemstvu. Kada sam ostao bez roditeljskog novca, zaposlio sam se preko student servisa kao vikend-čuvar u servisu BMW-a i Mercedesa. Od tog novca završio sam studij i odmah su mi se ponudila tri radna mjesta'.

Ahmed je ovih dana malo ljut na svoju putujuću subraću. Hrvatska je mala Amerika, što joj fali? kaže. Ako su Sirijci u nevolji i bježe od rata, pa dođu u Hrvatsku i ne žele ostati nego slijepo gledaju prema Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj... ispada da ne bježiš od rata nego da želiš u jednom skoku prijeći od ispod zemlje u palaču, nastavlja kineziolog s obrazloženjem da je Hrvatska najmanje 100 godina ispred Sirije. 'Ma što 100... 500!' ispravlja se.

Saznajem da je Sirija bila bogata država. Bio je mir, samo u Aleppu su imali 11.000 tvornica. Mlijeko je koštalo 40 lipa, kruh 60. U 3, 4 sata ujutro mogao si bezbrižno šetati ulicama. Sigurnost na zavidnom nivou. Po fontanama su razvaljivali Bandića – bilo ih je na svakom koraku, 362 gradska parka. A onda prije pet godina, pobuna antivladinih grupacija u gradu Daraa i lavina koja se otkotrljala u stanje posvemašnjeg kaosa. Ahmed optužuje isključivo vanjske igrače: 'Državni odgovor na pobunu u gradu Daraa bio je prebrz i preoštar. I tu je počelo. No većinski pokretači sukoba bili su SAD, Saudijska Arabija, Katar, Jordan, Turska... Turska im je pružila obuku. Javljali su se mahom neškolovani ljudi. Cilj je bio stvaranje sigurnosnog pojasa za Izrael. Sirija je bila glavna među arapskim državama koja je stajala uz Palestince i udomila njih dva milijuna.'

Obišao je Ahmed svoje zemljake na Glavnom kolodvoru, donio im nešto voća i vode i došao do zaključka da su Sirijci u manjini. I njemu su mantrički ponavljali 'Njemačka, Njemačka' i koji je put do slovenske granice, što ga je taklo u živac: 'Njihovi zahtjevi su pretjerani i nisu u suštini pravedni. Štoviše, malo je to bahato. Hrvatska je jako lijepo primila strance u usporedbi s Mađarskom, no očito je da nisu došli da bi pobjegli od rata. Inače bi bili zahvalni na tome gdje su sada. Nisam išao na Velesajam, no da me netko pita za savjet, rekao bih mu – ostani ovdje, ne budi kao ovi drugi koji ni ne znaju što traže. Ostani mjesec, dva, tri... Mislim da bi nakon toga sigurno ostao za stalno. Jer, Hrvatska je toliko naprednija od Sirije. Ne samo to, evo moj prijatelj se sa ženom Hrvaticom vratio otamo i država mu je pomogla oko stana, novca, školovali su mu ženu...Gdje je problem onda?'

Hrvatski crni pojas iz gostoljubivosti, ekonomija koja trokira, ali je još uvijek svjetlosnim godinama ispred i asistencija države od 360 stupnjeva, očito je kikiriki za ekipu što se salila sa Srednjeg istoka, Afrike, Turske ili Kosova. Ahmed će: 'Bio sam u njihovu položaju kada sam došao prvi put u Zagreb. U međuvremenu sam naučio nekoliko jezika, završio fakultet, dobio posao... beskonačno puno znanja i iskustva. Da samo požele ostati, shvatili bi kako su Hrvati divan narod i imaju nevjerojatno lijepu zemlju.'

Pitam ga što bismo mogli naučiti od Sirijaca. Veli, naučiti živjeti sporije i biti zahvalan na onome što imaš. A ne da ti je ideal zaraditi nešto na brzinu, kupiti dobar auto i nekoliko stanova: 'Problem Hrvatske nakon rata je bio što su svi htjeli nešto na brzaka. Uvijek se sjetim rečenice, ne znam tko ju je izgovorio – sve što zaradiš brzo, vodi te u zatvor. Hrvatska je mogla do sada napraviti puno više. Boli me srce kad vidim stare ljude koji traže boce po kantama za smeće. Evo, prošle sam godine bio na planinarenju u devet europskih zemalja. Nizozemska, Belgija, Austrija, Njemačka... zaključio sam da smo u velikom zakašnjenju u odnosu na njih. No, još gore, bio sam i u Poljskoj i Češkoj, državama nekad daleko iza nas. Bio sam iznenađen. Moderne građevine, mostovi, izvrsne autoceste, čistoća... I onda se vratiš na naš željeznički kolodvor i vidiš potrgane i hrđave klupe. Sramota. Gdje je novac? Što radimo?'

Jasno da je izbjeglički tsunami prema Njemačkoj savršena krinka gomili ne-Sirijaca da se okoriste blagodatima bogatih sjevernih ekonomija. U Turskoj se mogu kupiti lažne sirijske putovnice za pozamašnu svotu novca. Mnogi već imaju neki bližu ili dalju rodbinu smještenu po zapadnoeuropskim zemljama i žele se prištekati na njihovu priču. Obrazovani su u manjini. To je Ahmedu manji dio problema. Veći je onaj u kojem vidi sukob unutar Sirije kao podstrek za novi globalni rat između Rusije s jedne i SAD-a (plus kooperativne islamske zemlje) s druge strane. Kaže, Sirijom haraju vojske plaćenika osposobljenih u Turskoj, ISIL-ovci koji dolaze iz zasad nabrojane 83 države, gospodari rata koji regrutiraju ruralnu polupismenu ekipu u zamjenu za sitnu lovu. Sestra u Siriji mu javlja da već odavno nije vidjela nacionalnu valutu, samo dolare.

Ahmed je došao i ostao. Hrvatska je u međuvremenu postala zemlja iz koje se odlazi. Valjda je toliko očito da je jasno i strancima koji su svratili na dva dana.