'Tri mudraca' su za Ričarda i njegovu obitelj isto što Martini injezinima znače 'Organski vrtovi'. Riki se, kako ga prijatelji zovu odmilja, skrasio u Karancu, malom baranjskom mjestu na oko 25 kilometaravožnje od Osijeka u smjeru mađarske granice, a Martina je zagrebačkiasfalt zamijenila zemljištem u malom mjestu Križ u Moslavini, odakle je isama prije 20 godina otišla na studij u metropolu.

'Pa nismo otišli na Tibet, nego u Karanac', u šali će Riki, a bavi sepustolovnim turizmom u Baranji, ima izletište i restoran zatvorenogtipa.

Iako je kupio imanje još prije deset godina, za konačnu promjenu gradske adrese on i supruga odlučili su se prije četiri godine.

'U trenutku kada smo se odlučili preseliti nije bilo baš sjajno iza mene je to bio svojevrstan kulturološki šok jer na selu nikada nisamimao ni baku, ni djeda, ni strinu. Baš nikoga. Bilo mi je čudno, ali sečovjek brzo navikne', priča Riki.

Martinina priča nešto je drugačija. U Križu ih je čekala prostranijaobiteljska kuća od tijesnoga stana na zagrebačkoj adresi kupljenog nakredit, ali i pola hektara nezagađenog i neobrađenog tla.

'Unutrašnje borbe oko preseljenja nije bilo previše jer čovjek krozživot donosi različite odluke i prilagođava se situaciji, nadajući se daće mu biti bolje. U našem slučaju presudila je želja za kvalitetnijim izdravijim životom u kojemu možeš raspolagati svojim vremenom na načinšto, kako i koliko želiš raditi', objašnjava ona.

Njezin suprug Igor do tada je imao malo kontakta sa selom, slično kao i Riki.

'Igor je dijete asfalta, gradski dečko. Više me brinulo kako će se onpriviknuti nego djeca koja su sve jedva dočekala', tumači Martina.

Na selu ni za što nisu uskraćeni. Uživaju, priznaju sugovornici, u blagodatima života.

'Imaš sve što ti treba, isto kao i u gradu, osim GSM-signala, on je totalna koma', žali se Riki.

Dodaje da smo 'svi mi pomalo seljaci'. Ne može se ni sjetiti nabrojatisve prednosti koje donosi život na seoskoj adresi. 'Od Osijeka smoudaljeni 25 kilometara i do njega ti treba između 20 i 25 minuta vožnjepo svim prometnim propisima, a u Zagrebu, primjerice, kamo god dakreneš, treba ti barem pola sata', smatra on.

Martina i Igor slično rezimiraju – uzgajaju vlastitu hranu, raspolažusvojim vremenom na pragu 40-ih s dvoje male djece, a život im je manjestresan i ubrzan, što vide kao jedini human izbor. Oni su bezbrižniji, adjeca slobodnija, zdravija i veselija.

'Naravno, ne očekujem da im to bude napeto za deset do petnaest godina,ali tada ćemo se, kada naši mališani postanu srednjoškolci, prilagoditi ipružiti im mogućnost izbora, što uključuje i mladenački život u gradu',kaže Martina.

O povratku u gradsku gužvu Riki za sada ne razmišlja.

'Sad se još ne bih vratio, ali kada budem malo stariji, kada više nebudem mogao cijepati drva recimo, onda vjerojatno da', jasan je.

Prema računicama ove dvije obitelji, seoski život je jeftiniji od gradskog.

'Kada je netko poput mene, u gradu stalno možeš na kavu, cugu, ručak, aovdje toga nema jer kao prvo za to nemaš ni vremena. Stalno se ima neštoraditi, od cijepanja drva pa do uređenja objekta od 580 kvadrata kojiimamo, a na kojemu su stalno skele. Uglavnom, kad kreneš s poslom, nemakraja', priča Riki.

Zasukanih rukava su stalno i Martinini u Križu na njihovom OPG-uOrganski vrtovi. Posla ima stalno jer se bave organskim uzgojem preko250 vrsta voća, povrća i začinskog bilja po permakulturnim principima, aspecijalizirali su se za dostavu na kućni prag jednom tjedno i uZagreb. Proizvode plasiraju isključivo preko web platforme organskivrt.com.

'Ideja da otvorimo OPG i prodajemo višak u našem je slučaju zapravodošla sama po sebi. Ona je u paketu uključivala preseljenje iz Zagreba.Za nas je puno važnije bilo stvoriti posao koji je samoodrživ, a to jeopet potaknulo cijeli niz okolnosti koje su nam se događale u posljednjetri godine', otvorena je Martina.

S obzirom na to da su dovoljno blizu Zagreba, u njega znaju otići ponekoliko puta u tjednu, radi posla, obitelji ili razonode, taman toliko,reći će, koliko im treba, a da im ne 'usfali'.

'Ništa mi ne nedostaje iz grada, ovdje mi je ljepše i bolje. Do grada sezaletimo kada nam god dođe. Nikad neću reći da se nećemo vratiti ugrad, ali sebe za desetak godina vidim prije negdje na Pašmanu, nakojemu također imamo vrt. No kamo god išli, za sobom ćemo ostaviti šumuhrane', zaključuje Martina.

Za Rikija, nekadašnjeg fotografa i pionira, kako su ga prozvali, paintballa u Osijeku, a sada organizatora avanturističkih tura po Baranji kroz off road vožnje i letove balonom iznad nje, team buildingena kojima se runi kukuruz, a sve završava na izletištu kod Tri mudracauz maštovite menije, pa se tako može kušati ‘Ribara starog kći’, okusiti‘Šumska avantura’ ili nepcu priuštiti gastronomski doživljaj koji pružasamo ‘Ljubavni dvorski nestašluk’, sve se promijenilo pa mu sada u glavi 'zuji' kada se vrati izgrada.

'Kad se vratim kući, u mir, skužim koliko mi od grada zuji u glavi.Nedostaje mi jedino Drava, posebno ljeti, jer sam odrastao na njoj',zaključuje Riki.