Zagrebački Dom jedna je od najstarijih ustanova u Hrvatskoj za zbrinjavanje djece bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

U sjedištu u Nazorovoj smještena su djeca do sedam godina. Tri podružnice, Laduč, I.G. Kovačić i A.G Matoš, brinu se za djecu školske dobi, a u Stambenoj zajednici boravi 12-ak mladića i djevojaka starijih od 18 godina.

'Sveukupno se brinemo za 200-tinjak djece i mladih. Nije nam problem skrb o školskoj populaciji, već o našim najmanjima, onima do sedam godina. Stiže nam prevelik broj zahtjeva za smještaj mlađe djece, a mi već duže vrijeme imamo prepunjene kapacitete', žali se Ćurković Kelava.

S istim problemom bore se svi domovi u zemlji koji zbrinjavaju malu djecu. Sve je počelo s dva tragična slučaja.

Prvo je na Pagu, prije tri godine, poludjeli otac bacio svoje četvero djece od tri do osam godina s balkona. Srećom, sva su preživjela pad s pet metara na beton. A onda je prošle godine Hrvatsku šokirala smrt dvogodišnje Nikoll u Novoj Gradišci. Sirota djevojčica podlegla je ozljedama koje joj je nanijela njezina majka.

U oba slučaja pod lupom medija i javnosti našli su se lokalni centri za socijalnu skrb i njihov rad, s time da je centar u Novoj Gradišci na kraju proglašen odgovornim za smrt malene Nikoll.

'Nakon tih tragičnih događaja socijalni radnici su puno prisutniji na terenu i kod obitelji. I gdje god primijete povećane rizike za život djeteta, centri za socijalnu skrb donose odluku o izdvajanju. Zatim traže smještaj. Kako smo mi prekapacitirani, prihvaćamo samo djecu iz kriznih situacija izdvajanja. Ostale moramo odbiti i ona nalaze smještaj u drugim ustanovama ili udomiteljskim obiteljima', objašnjava Ćurković Kelava.

Odbiti nekog kome treba pomoć, pogotovo dijete, užasno je teško. Ali Dom u Nazorovoj nema druge mogućnosti ako želi normalno funkcionirati.

'Najbolja je opcija da dijete kad se izdvoji iz problematične obitelji dođe u ustanovu u kojoj će dobiti stručnu pomoć. Naši stručnjaci – psiholozi, pedijatri, socijalni radnici, logopedi, odgojitelji – utvrđuju njegovo stanje. Koliko je destabilizirano i traumatizirano, koliko zaostaje u razvoju i sl. Nakon utvrđivanja stanja, poteškoća i stabilizacije djeteta važno ga je što prije smjestiti u dobro i sigurno obiteljsko okruženje. Najbolje u kvalitetnu obitelj udomitelja. Za to vrijeme prati se situacija u biološkoj obitelji, koliko se trude popraviti stanje i postići uvjete da im se dijete vrati. Ako roditelji u potpunosti zakažu, ne pojavljuju se i ne brinu se na bilo koji način o djetetu, nezainteresirani su, centar pokreće sudski postupak za lišenje roditeljskog prava. Djeca su nakon toga spremna za posvojenje', opisala je idealan put djeteta kroz sustav socijalne skrbi Ćurković Kelava.

Međutim realnost je često drugačija. Djeca predugo ostaju unutar sustava, a neka do 21. godine mijenjaju oblike skrbi i idu iz jedne institucije u drugu. U tom lancu ima puno karika i ako jedna zakaže, sve se uspori. Ravnateljicu Nazorove najviše zabrinjava sve manji broj udomiteljskih obitelji.

'U Hrvatskoj trenutno ima nešto više od 1200 udomitelja. S dosta slabom dinamikom javljaju nam se novi, a mi trenutačno imamo preko 30 male djece za zbrinjavanje u udomiteljskim obiteljima. Naš dom je kvalitetan. Ima dobre materijalne uvjete i odlično osoblje, međutim za dijete nije dobro da je predugo u domu', ističe Ćurković Kelava.

Odgojitelji u Nazorovoj trebali bi raditi u grupi s petero male djece, a trenutačno se brinu za njih osam ili devet. Naravno, to je puno veći pritisak na njih i ne uspijevaju se na sveukupan način dobro baviti mališanima. Odgojitelj vodi brigu o svemu, od njege i odgoja pa do organizacije slobodnog vremena, maženja i paženja.

'Računamo da je ovo samo privremeno stanje i da će doći do povećanja broja udomiteljskih obitelji koje bi djelomično preuzele brigu o djeci. Tad bismo bili protočniji za novu djecu koja trebaju hitan smještaj i stručnu pomoć. Nažalost, još uvijek se to povećanje ne događa', zabrinuto kaže Ćurković Kelava.

Udomiteljstvo je težak i zahtjevan poziv. Donedavno se najviše upozoravalo da ljude od tog poziva odbijaju niske naknade ili nedovoljna stručna podrška. Naknade su u međuvremenu podignute, a i stručna podrška je moguća u puno većoj mjeri.

'Za rad samog udomitelja, ako se skrbi o troje djece, naknada iznosi 4000 kuna, a opskrbnina po djetetu od 2500 do 2800 kuna. Tako da okvirno udomitelj mjesečno prima između 11.500 i 12.000 kuna. Nakon duljeg vremena ovo je značajno poboljšanje, no mislim da je to još uvijek premalo i vjerujem da će se naknade i ubuduće podizati', kaže ravnateljica Nazorove.

Osim pitanja novca, trebalo bi popraviti zakonske okvire za udomiteljstvo kako bi se riješilo niz drugih praktičnih stvari. Udomitelji najčešće ne mogu dobiti bolovanje u slučaju bolesti djeteta, nemaju reguliran udomiteljski dopust nakon dolaska djeteta u obitelj, na što primjerice posvojitelji imaju pravo i što bi trebalo regulirati u Zakonu o rodiljnim i roditeljskim naknadama.

'Nije dobro da dijete koje dođe iz doma u obitelj mora odmah biti uključeno u vrtić jer udomitelj radi, a dopusta nema. Dijete tako iz jednog kolektiva odmah prelazi u drugi. Tako da postoji niz pitanja koja bi trebalo zakonima razriješiti. Udomitelji bi tada mogli biti samostalniji, a ne da za svaku sitnicu moraju tražiti suglasnost centra za socijalnu skrb ili bioloških roditelja', objašnjava Ćurković Kelava.

Ako želite postati udomitelji, prva adresa na koju se morate javiti je vaš lokalni centar za socijalnu skrb. On će provjeriti zadovoljavate li osnovne uvjete prema Zakonu o udomiteljstvu – morate biti mlađi od 60 godina te imati zadovoljavajuće prostorne i materijalne uvjete za skrb o djeci. Nakon toga se prolazi edukacija koja traje 40 sati i dobije se licenca.

'Trenutno je prosječna dob udomitelja u Hrvatskoj dosta visoka, između 50 i 55 godina. Njihov broj se najviše smanjio jer su dosadašnji udomitelji postali prestari i time su izgubili licencu za udomiteljstvo. Tako je u zadnjih nekoliko godina otpalo 400 do 500 udomitelja, a novi se nedovoljno prijavljuju', kaže ravnateljica Nazorove.

Najkritičnije je u krajevima uz more, ponajviše u Dalmaciji, u kojoj se ljudi teško odlučuju na udomiteljstvo. Popularnosti tog poziva šteti i dosta često mišljenje da se time bave samo oni kojima je do novca.

'To je zaista netočno. Iako se ponekad dogode i takvi loši primjeri, udomitelji su u pravilu posebni ljudi, predani tom pozivu i brizi o djeci', naglašava Ćurković Kelava.

Prosinac, a osobito dani pred Božić, najdinamičniji je doba godine u Nazorovoj. Kako se s time nose njezini štićenici, provjerili smo posjetom odjelu na kojem su smještena djeca mlađa od tri godine.

Dočekuje nas sedam mališana od godinu i pol do dvije na čelu s tetom Lidijom. Vrijeme je ručka i klinci su okupljeni oko stola. Očekivali su tetu kuharicu s pladnjevima punim hrane, a ne dva nepozvana gosta novinara. Ali prvotno iznenađenje i sramežljivost ubrzo nestaju. Znatiželjno se smješkaju, a najhrabriji posežu za fotoaparatom kolege.

'Svi su jako dobri. Danas za ručak imaju juhu s mrkvicom i povrćem, zatim grah s kobasicom, što obožavaju, i za desert kolač. Jedio je Bojana malo bubana, ima malu temperaturu. Ali proći će to brzo', raportira ravnateljici Lidija pogledavajući na bucmastu crnu djevojčicu užarenih obraza.

Većinu mališana roditelji, bilo mama, bilo tata, posjećuju, neki manje, a neki više. Inače, dosadašnja statistika pokazuje da će se od trenutno 81 djeteta, koliko ih je u Domu, pola njih vratiti u svoju biološku obitelj.

'Dosta radimo s roditeljima, usmjeravamo ih i dajemo psihosocijalnu pomoć. Većinom su to ljudi koji niti sami nisu imali normalno odrastanje. Važno je da se sami trude kako bi vratili djecu. Dosta njih i uspije. Promijene način života, pronađu posao, izliječe se od alkoholizma i ovisnosti', kaže Ćurković Kelava.

Teta Lidija radi u Nazorovoj pune 42 godine. Kaže da svoj posao ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Ne žali se ni na to što ima prevelik broj djece u grupi.

'Sedam je dobar broj. Znalo ih je biti devet i deset. Važno je da imaju sve potrebno. Poklone za Božić smo dobili. Sve smo okitili. Sad samo da dođe ručak', smije se Lidija.

Domu u Nazorovoj pomažu mnogi dobrohotni ljudi na razne načine, stvarima, radom, financijski. Odličnim se pokazao projekt sponzoriranog džeparca za školarce u podružnicama i trenutno gotovo svako školsko dijete ima svog sponzora. Ne pomaže se samo materijalno, već ima i dosta volontera. Njihov angažman hvali ravnateljica.

'Volonteri su nam veoma korisni za bavljenje djetetom jedan na jedan i dobro dođu za organizaciju slobodnog vremena. Jer tete su toliko okupirane svojim poslom da često to ne stignu. Volonteri vode djecu u šetnju, kino, druže se s njima i igraju. Vrlo je važan taj transfer emocija, razvijanje privrženosti djeteta nekoj osobi. Često me pitaju je li djetetu teško kad volonter više ne dolazi i kad se prekine volontiranje. Ostavi li to traume? Svaki put odgovaram da je najteže za dijete kad je njegov emocionalni život ravna crta. Kad nema ničeg... Važno je da razvija emocije, da se događaju promjene u njegovom emocionalnom razvoju', pojašnjava ravnateljica.

Ćurković Kelava na čelu je Doma više od 30 godina. U to vrijeme upoznala je stotine djece i njihovih roditelja. Pitamo nju, ali i tetu Lidiju, jesu li se posebno vezali za neke mališane i što im najteže, a što ih najviše raduje u njihovom poslu.

'Uvijek se vežete. Najviše sam radosna kad dijete ode iz Doma u neku dobru obitelj. Tuga je kad vidite dijete koje dugo ostaje u sustavu i protekom vremena sve više gubi šansu da ga zbrine neka obitelj. To je najtužnije. Dijete koje je jako davno izgubilo vezu s biološkim roditeljima, a da se nije poduzelo sve i na vrijeme, prvo od strane naših centara socijalne skrbi, a kasnije i pravosuđa, da se njegova situacija razriješi, nažalost, postaje dijete sustava i često propada u njemu', odgovara ravnateljica.

Njezine riječi kimanjem glave potvrđuje Lidija, dodajući da se uvijek veže za djecu, ali je najsretnija kad idu na trajno posvojenje.

'Najbolje je tako. Sve mora ići svojim putem…', zaključuje teta.