To što sve više hrvatskih parova, poput supružnika Kovača, ne žali ni truda ni novca kako bi došli do dugo željene djece, pa odlaze i do Afrike kako bi ih posvojili, rječito govori o njihovoj neizmjernoj ljubavi i želji da napokon dobiju prinovu nakon što su to bezuspješno pokušavali u Hrvatskoj, ali i tome da nešto uistinu ne valja u nas gdje je godišnje tek stotinjak posvajanja djece
Posvajanje male djece u nas je toliko teško da neki parovi nakon godina čekanja odluče posvojiti djecu iz drugih zemalja. I to ne obližnjih, jer u njima uglavnom nije ništa bolja situacija, nego čak iz udaljenih, kao što su afričke zemlje. To su nedavno učinili Davorka i Krešimir Kovač, varaždinska obitelj koja je pokušavala imati dijete tijekom 15 godina braka, ali bez uspjeha, pa su odlučili da će posvojiti dijete.
'Htjeli smo posvojiti malo dijete i još smo uvijek upisani na listu posvajatelja u Hrvatskoj jer je kod nas, ali i u ostalim zemljama EU-a jako malo male djece koje se može posvojiti, a puno parova koji ih ne mogu imati', objašnjavaju supružnici Kovač.
Ovi zaljubljenici u putovanja, koji su bili u 90-ak zemalja svijeta, među kojima je i Nepal gdje su lani preživjeli katastrofalan potres, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke i sama potražiti dijete koje bi ispunjavalo uvjete za posvajanje.
'Budući da se ništa nije događalo u Hrvatskoj ni u okruženju, raspitivali smo se o mogućnostima posvajanja u zemljama kao što su Ruanda, Kambodža, Nepal, Burkina Faso i u drugim zemljama svijeta u kojima smo se zatekli putujući', prisjeća se Krešimir dodajući da je u jednom trenutku bilo nekih informacija da bi se u Hrvatskoj moglo posvojiti malo dijete, ali je sve prekinuto.
Tražeći potencijalno dijete za posvajanje, obitelj Kovač susrela se i izvan Hrvatske s problemima.
'Svaka zemlja ima pravila, a dosta je onih koje ne dopuštaju posvajanje djece parovima koji nisu barem nekoliko godina živjeli u njoj. Recimo, zakon u Tanzaniji nalaže da bračni par prije nego što posvoji dijete mora živjeti u toj zemlji najmanje tri godine. U Gvineji zakon nalaže da bračni par koji želi posvojiti dijete mora biti u braku najmanje deset godina te osobe moraju imati više od 30 godina, a traži se i da parovi nemaju nikakvo drugo posvojeno ni vlastito dijete te da imaju stabilan posao', objašnjava Krešimir.
U europskim zemljama posvajanje djece iz inozemstva ide često putem neprofitnih udruga, a u SAD-u to rade profitne agencije.
'U nas se time ne bave ni agencije ni udruge, odnosno nitko, što je šteta jer one imaju svoje ljude na terenu koji dobro znaju zakone drugih zemalja, posebnosti posvajanja u praksi, znaju jezik, imaju odvjetnike... Sve je to bitno jer kad dođete u neku afričku zemlju, uistinu nisu velike šanse da biste baš vi prije njihovih ili državljana drugih zemalja dobili dijete na posvajanje, ma što si mislili', upozorava Krešimir koji veli da su hrvatske obitelji u podređenom položaju u odnosu na većinu drugih zemalja u kojima postoje organizacije koje pomažu bračnim parovima u pronalaženju djece za posvajanje.
Javili su se i neprofitnoj agenciji u Italiji koja se bavi posvajanjem djece, ali su odbijeni jer radi isključivo za talijanske državljane. Prepušteni sami sebi, supružnici Kovač odlučili su sami zasukati rukave i ostvariti svoju veliku i dugogodišnju želju, a u tome su im pomogla njihova brojna putovanja.
'Putujući po svijetu, susreli smo mnogo ljudi s kojima smo ostali u jako dobrim odnosima. Tako smo preko prijatelja iz Slovenije koji su također prošli slične muke oko posvajanja, dobili kontakte i zaputili se prema Africi. Tamo smo upoznali druge prijatelje koji su nas nakon nekog vremena obavijestili o dijetu koje je steklo uvjete za posvajanje', kaže Krešimir.
Kada su supružnici Kovač prošlog ljeta saznali da postoji dijete koje treba roditelje, otputovali su u Afriku te kao strani državljani započeli individualni postupak za posvajanje pred tamošnjim sudom. Zapravo, na afrički je kontinent putovala četiri puta da bi se zadnji put početkom ove godine napokon vratili utroje.
'Postupak bi bio gotov i prije da nam se ročišta za posvajanja nisu poklopila s praznicima koje oni imaju u kolovozu i rujnu te na kraju godine. U tom razdoblju njihove institucije ne rade, a sve to treba uskladiti sa zrakoplovnim prijevozom koji nismo mogli birati jer smo morali doći na sud u roku od nekoliko dana po primitku obavijesti o ročištu', objašnjava Davorka.
Čekali su pravovaljanu sudsku odluku o posvajanju jer im je iznimno bilo bitno da ne bude ni najmanje mogućnosti zlouporabe, odnosno da sve bude provjereno. Na njihovu veliku sreću, sve odluke koje je donio afrički sud priznate su kao pravovaljane, a to je u Hrvatskoj išlo vrlo brzo.
Kad smo došli s djetetom, postupak posvajanja bio je u nas relativno brz, trajao svega tjedan i pol. U tom razdoblju riješili smo sve papire. Upis djeteta u matični ured, rodni list, domovnicu...', prisjećaju se supružnici Kovač koji su došli s djetetom od 11 i pol mjeseci, tako da je prve korake mali Pavel zapravo napravio u Varaždinu, a ovih je dana sa svojim sretnim roditeljima već krenuo na prvu avanturu - putovanje u Gruziju.
U Varaždinu ne postoji ustanova u kojoj bi djeca bila smještena i čekala na posvajanje. Tako je i u ostalim hrvatskim gradovima, izuzev u Zagrebu, ali ni tu nema dovoljno male djece koja imaju sve uvjete za posvajanje, odnosno našla su roditelje.
Prema dostupnim podacima u Hrvatskoj se godišnje posvoji između 107 do 113 djece', veli nam Dunja Bonacci Skenderović, predsjednica ADOPTA-e, udruge za potporu posvajanju u nas, ali ne raspolažu s podacima o broju djece koja su posvojena iz inozemstva.
No, kako dodaje, postoji veliki raskorak između broja obitelji koje bi posvojile djecu i djeca koja se godišnje posvaja.
'Prvenstveno valja reći da je puno veći broj posvojitelja nego djece kod koje je ispunjen preduvjet za posvajanje. Nadalje, 70 posto djece koja su u sustavu spadaju u kategoriju teže posvojive djece, kao što su djeca starija od šest godina, djeca s poteškoćama u razvoju ili zdravstvenim poteškoćama, djeca koja dolaze iz višebrojne srodničke obitelji, djeca pripadnici manjinskih etničkih skupina. Zbog nedostataka informacija o toj djeci, kao i sustava podrške nakon posvajanja, posvojitelji se nerado odlučuju na posvajanje djece koja spadaju u navedenu kategoriju', objašnjava nam Bonacci Skenderović.
Prema istraživanju ADOPTA-e koje je provedeno krajem prošle godine proizlazi da bi posvojitelji bili spremni na posvojenje teže posvojive djece kada bi bili bolje informirani tijekom procesa posvajanja, odnosno kada bi imali bolju pomoć i podršku nakon ostvarenog posvojenja.
Zašto nema najmlađe djece za koju je najveći interes za posvojenje, predsjednica ADOPTA-e navodi više razloga, a glavni se čini da se roditelji rijetko odriču skrbi nad djetetom.
'Da bi se dijete posvojilo, treba se stvoriti preduvjet za posvajanje, što znači ili da se roditelj mora odreći roditeljske skrbi ili sud mora oduzeti biološkim roditeljima skrb ili roditelji nisu živi, a brigu o djetetu ne može preuzeti nitko od članova šire obitelji. Slučajevi da se roditelj odrekne skrbi nad djetetom veoma je rijedak. U najvećem broju slučajeva biološkim roditeljima je oduzeta roditeljska skrb, ali tek nakon što je nadležni Centar za socijalnu skrb provodio izvide nad tom obitelji. Ni nakon toga roditeljima djeteta se ne mora oduzeti roditeljska skrb već se dijete može izmjestiti u udomiteljsku obitelj ili dom za djecu. Tek kada sud odluči da se roditeljima oduzme skrb stvoreni su uvjeti za posvajanje. Cijeli taj proces ponekad traje nekoliko godina, tako da djeca koja imaju uvjete za posvajanje nisu više mala', ukazuje Bonacci Skenderović.
Međutim, kako dodaje, postupak nije složen jednom kada nadležni centar za socijalnu skrb pozove osobu ili par koji želi posvojiti - sve se odvija relativno brzo jer vrijeme koje prođe od predaje zahtjeva za posvojenjem do pozitivnog mišljenja podobnosti je individualan, u prosjeku je do dva mjeseca.
'Prema Obiteljskom zakonu koji je stupio na snagu 2015., postupak posvajanja dobro je uređen. Nije problem zakona već njegove primjene u praksi. Države imaju različite postupke posvajanja. Neke nemaju uopće domicilna posvajanja već samo međunarodna, a druge obrnuto. Problemi na koje nailaze osobe i parovi koji žele posvojiti djecu u Hrvatskoj najčešće su dugotrajno čekanje na poziv centara za socijalnu skrb na razgovor o djetetu, nedovoljne informacije o porijeklu, zdravstvenom, psihofizičkom i obiteljskom stanju djeteta. Međutim sve je to manji problem u usporedbi da djeca su ta koja godinama čekaju na to da im se pronađe adekvatna osoba ili obitelj koja bi skrbila o njima', zaključuje.
