Električni automobil dočekan je na svjetskim cestama kao spas za okoliš jer koristi čistu energiju. Do 2030. godine u prometu se očekuje 125 milijuna električnih prometala, a budući da se ona energijom napajaju putem litijskih baterija velikog kapaciteta, brutalno se povećala potražnja za litijem. U zadnje dvije godine proizvodnja mu se utrostručila, u sljedećih šest godina bit će tri puta veća, a kako se baterije moraju s vremenom mijenjati, jer su potrošna roba, to znači dodatnu potražnju za litijem ako tehnologija ostane na današnjoj razini.

Prema procjenama iz 2016., svjetske rezerve litija iznose oko 14 milijuna tona, pa ako se u skoroj budućnosti baterije više budu reciklirale, do 2050. ne bi trebalo biti problema sa zalihama. Problem je u zalihama vode, jer dodatna potražnja za dragocjenim mineralom sa svojstvima metala znači veću potražnju, zbog čega već ostaju na suhom cijela područja nalazišta litija. U Čileu se stoga upalilo žuto svjetlo, a voditelj njemačkog Instituta za okoliš iz Heidelberga Dieter Teufel izjavljuje da su, kada se još uzme u obzir proizvodnja električne energije, 'električni automobili približno jednako štetni kao dizelski'. Jesu li?

'Litijski trokut'

Nakon Australije litija ima najviše u Čileu, manje u Kanadi, Argentini, Kini, SAD-u, nešto malo u Austriji, dok se najveća nalazišta u Boliviji još ne eksploatiraju. Najveći izvor je sjeverni dio goleme pustinje Atacame, koju zbog nestvarnog krajobraza često uspoređuju s Marsem te stručnjacima NASA-e pomaže u razumijevanju života na tom planetu, a holivudskim majstorima služi kao idealna kulisa za filmove znanstvene fantastike poput Kubrickova klasika 'Odiseja u svemiru'. Taj dio zovu 'litijski trokut', jer područje dijele Čile, Argentina i Bolivija, a u Čileu je najveći i najbogatiji rudnik Salar de Atacama.

'Nekada su tu bile lijepe lagune sa stotinama flaminga. Kada bi otvorili krila, vidjeli biste njihovo lijepo ružičasto i crno perje. Sada je sve suho i ptice su nestale', sjeća se u reportaži BBC-ja stanovnica sela na rubu Salar de Atacame vremena prije litijske groznice, kada se domoroci nisu morali sporiti s čileanskim i američkim kompanijama za vađenje i preradu dragocjene sirovine. Devastiraju nam okoliš, tjeraju nas sa zemlje naših predaka i piju zadnje kapi dragocjene vode, tuži se autohtono stanovništvo.

Udaljeno 1100 kilometara od Santiaga, nalazište je isušeno dno nekadašnjeg jezera, na prvi pogled neplodno, suho i nepristupačno. Tekuća voda dostupna je na kapaljku, rijeke su rijetke, ali zato je tlo ispod površine bogato slanom vodom s obiljem dragocjenih minerala.

Poput nafte, slana voda ispumpava se iz Zemljine utrobe i pohranjuje u goleme bazene veličine 20 nogometnih igrališta, u kojima nakon 12 do 18 mjeseci isparavanja ostavlja gust tirkizni talog pun minerala. Tijekom procesa ekstrakcije koristi se mnogo slatke vode – za svaku tonu litija ode 20.000 hektolitara. Cijela regija zato je do sada izgubila 65 posto vode, dok podzemne izvore zagađuje toksični otpad, a tlo natapaju kisele kiše.

Bazeni danas pokrivaju 80 četvornih kilometara površine pustinje Atacama u odnosu na 20 četvornih kilometara dva desetljeća ranije. Dvije najveće rudarske kompanije u Atacami, čileanski SQM i američki Albemarleu, svake sekunde ispumpaju 2000 litara slanice, više od 63 milijarde litara godišnje. Na optužbe starosjedilaca da im kradu vodu, kompanije odgovaraju da je pretežito riječ o slanoj vodi, bogatoj mineralima, nepogodnoj za poljoprivredu i uzgoj stoke, oglušujući se na činjenicu da se njenim iskorištavanjem uništavaju mikroorganizmi, osnova cijelog ekosustava, sve do preostalih ružičastih flaminga koji još šire krila samo u nacionalnom rezervatu u blizini Salar de Atacame.

Uz to, okolni rudnici bakra koriste iste izvore slatke vode, pa nije čudo to što su proizvođači litija i bakra u stalnom sukobu s lokalnim zajednicama. Jer ako je tako sada, pitaju, kako će biti 2050., kada se očekuje 500.000 tona godišnje potražnje za litijem? I eto ironije: električni automobili trebali bi biti ekološki prihvatljiviji od tradicionalnih vozila, no proizvodnja njihovih komponenata u konačnici može značiti više štete nego koristi.

Hoće li ostati žedni

Da stvar bude složenija, Čile je jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj su vodeni resursi i upravljanje vodama gotovo u potpunosti privatizirani, pa vlada teško može intervenirati. Osim toga, ona zaobilazi Konvenciju o starosjedilačkim i plemenskim narodima, a koja je obvezuje na to da se savjetuje s lokalnim zajednicama kada se u njihovom okruženju rade veliki projekti i dovode multinacionalke. Oba problema sežu iz doba vojne diktature Augusta Pinocheta, no njegovim nasljednicima to očito odgovara, zbog čega građani od prošlog listopada stalno izlaze na ulice i rastu prosvjedi na nacionalnoj razini.

Ali proizvodnja ide dalje. Joint venture tvrtka Minera Salar Blanco - zajednica australske međunarodne tvrtke Lithium Power International, čileanske rudarske investicijske tvrtke Minera Salar Blanco i kanadske kompanije za istraživanje litija i kalija Bearing Lithium – u siječnju je dobila odobrenje za projekt Maricunga u 'litijevom trokutu', 250 kilometara udaljenom od luke Kaldera na sjeveru zemlje. Područje nove ekstrakcije litija veliko je 1900 hektara i nakon Salar de Atacame bit će najveći rudnik litija u zemlji. Prema studiji izvodljivosti, proizvodnja se u sljedećih 20 godina procjenjuje na 20.000 tona godišnje, a u projekt je do sada utrošeno 50 milijuna dolara.

Čileanski regulator za zaštitu okoliša dao je zeleno svjetlo projektu Maricunga, no iskopavanje litija zabrinjava autohtonu zajednicu Pai-Ote. Poput domaćih stanovnika u okolici Salar de Atacame, Pai-Ote se tuže da ih vlada nije uključila u proces dobivanja dozvola, mada ih na to obvezuje spomenuta konvencija.

'Nitko nije razgovarao s tim ljudima o utjecaju rudarstva na izvore vode u području Maricunge i tome hoće li ostati žedni', kaže za Deutsche Welle pravni savjetnik Pai-Ota, Ariel Leon. Mada kompanija Minera Salar Blanco poručuje da njezini inženjeri rade na pronalaženju rješenja za to kako dobiti više litija uz manje vode, ali starosjediocima to nije utjeha. Svjesni su, kažu, činjenice da su klimatske promjene ubrzale nestajanje vode u pustinji, ali tvrde da su njihovi problemi počeli vađenjem litija i bakra.