Ono što je za Europu žito, riža za Aziju i kukuruz za Meksiko, to je tef za Etiopiju. To je žitarica sitnog zrna, stotinu puta sitnijeg od zrna žita, no prvak je svijeta u nutritivnim vrijednostima, a uz to ne sadrži gluten. Etiopljani ga uzgajaju tri tisuće godina i ne mogu zamisliti obrok bez injere, mekanog, spužvastog kruha u obliku palačinke, koji je važan dio njihove kulturne baštine.

Ali u nekim europskim zemljama Etiopljani ga ne mogu prodavati – ekskluzivno pravo na to ima nizozemska tvrtka Ancientgrain. Nizozemci, doduše, tef ne uzgajaju jer žitarica uspijeva samo na etiopskim visoravnima, ali su samljeli uvezeno zrno, patentirali brašno i od toga ubiru tantijeme. Budući da je za tefom u zapadnim zemljama sve veća potražnja, Ancientgrain na njemu dobro zarađuje, štoviše tužaka druge tvrtke zbog nedopuštene prodaje proizvoda od te žitarice. Europljani su tako uzeli pravo na monopol nad afričkim biološkim materijalom. A Etiopljani?

Etiopljani su pogođeni posebno činjenicom da je Ancientgrain počeo istraživanje žitarice u suradnji s etiopskom državom i pristao na to da dijele genetske podatke dobivene za komercijalno korištenje, ali bez njihova znanja podnio je 2004. zahtjev za patentiranje Europskom patentnom zavodu.

'Tef pripada Etiopljanima, a ne Europljanima', protestiraju prevareni Afrikanci. Priča o tefu tipičan je primjer biopiratstva, što uvijek iznova pokazuje odnos između korporacija i bogatih država prema lokalnim zajednicama, urođeničkim skupinama i siromašnim zemljama. Korporacije iz biotehnološkog sektora sve se češće optužuju za krađu tradicionalnog znanja i praktičnih vještina starosjedilaca, naročito iz siromašnih zemalja tzv. Trećeg svijeta, koristeći ih najčešće u prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji, ali profit ne dijele sa zemljama podrijetla.

Može se reći da biopiratstvo potječe iz kolonijalnih vremena, jer odakle su stigli kava, kinin, paprika, šećer, krumpir ili guma? Ali za razliku od tadašnjeg, u središtu interesa sadašnjeg piratstva jest ideja vlasništva.

'Korporacije ne stvaraju ništa nova, nego samo lijepe kodna i numerička imena, i to – naplaćuju', piše indijska autorica Vandana Shiva u svojoj knjizi 'Biopiratstvo: Krađa prirode i znanja', prevedene i u nas.

Kao tipičan primjer za to Shiva navodi slučaj lišća indijskog stabla neem. Indijci ga stoljećima koriste u medicinske svrhe i kao sredstvo za čišćenje i njegu zubi zbog antibakterijskog djelovanja, no danas moraju plaćati pravo na njegovo korištenje američkim i japanskim korporacijama jer su one vlasnici 12 patenata na proizvode dobivene iz stabla neem. Slično je s čajevima od rooibosa s juga Afrike i daarjelinga s Himalaja, sortama graha iz Meksika, tamarindom i kurkumom.

Kako je moguće patentirati nešto što je nekima tisućama godina lijek ili osnova prehrane kao što je tef? Kada to čine zapadne firme, očito je moguće, jer koriste rupe u međunarodnim ugovorima. Takvi ugovori u pravilu iz patentiranja isključuju biljke, ali ne i u slučajevima kada se u njihovoj preradi koristi tehnologija, jer se njome razvija nešto novo i inventivno. 'Naš se patent ne odnosi na biljku, nego na njezin prerađeni oblik – brašno', glasi obrazloženje nizozemskog Ancientgraina, kao da mlin nisu izmislili stari Grci prije tri tisuće godina.

No takvo objašnjenje progutao je Europski patentni zavod iz 'strukturnih' razloga: ako ispitivač u bazama podataka ne nađe ništa novoga, iz njegove perspektive prijedlog doista može biti nešto novo jer ne uzima u obzir tradicionalno znanje i kulturnu baštinu ako ona nije dostupna u pisanom obliku, a u nekim zemljama, naročito u onima Trećeg svijeta, to zaista nije tako. Prema toj logici, ono čega nema u računalu nema ni u stvarnosti, objašnjava za Deutsche Welle razloge odobrenja njemački odvjetnik Anton Horn, specijaliziran za patentno pravo.

Tako to funkcionira zadnjih 30 do 40 godina, što ne čudi kada se zna da su autori takvih međunarodnih ugovora i sporazuma uglavnom predstavnici Monsanta, DuPonta, Mercka, Pfizera, General Electrica, Johnson&Johnsona, General Motorsa, IBM-a i drugih, djelujući kroz udruženja poslovnih grupacija, piše Shiva.

Za Etiopljane ima nade, ali za sada samo djelomično. Patent za brašno tefa u Nizozemskoj je 2018. proglašen ništavnim, ali budući da se patenti EU-a prenose u nacionalne patentne sustave država članica, u nekima od njih i dalje je na snazi. Tako je u Njemačkoj prošle godine ukinut tek nakon što je odvjetnik Anton Horn pokrenuo privatnu tužbu protiv Ancientgraina, a tvrtka se odrekla prava prije nego što je počela parnica, piše Deutsche Welle.

Mnoge nacionalne vlade sada mijenjaju zakone da zaštite svoje bioresurse, što se pokušava i novim međunarodnim sporazumima, no stručnjaci kažu da se oni mogu zaobilaziti novim tehnologijama poput sekvenciranja DNK i sintetske biologije. Budući da prijete klimatske promjene, mnoge velike poljoprivredne tvrtke i istraživači patentiraju biljke otporne na sušu, toplinu i sol, pa ako patenti ostanu na snazi, a sunce zaprži, zna se tko će biti gospodari svijeta.

Stoga sve više aktivista, ali i znanstvenika poziva na opću zabranu imovinskih prava nad živim organizmima, bilo da su genetski modificirani, bilo da nisu. U današnjem omjeru snaga bogatih i siromašnih ekonomija to je malo vjerojatan scenarij, pa oni realniji pozivaju na temeljito uvođenje reda da se izbjegne zakonska zbrka poput one između Francuskog instituta za razvojna istraživanja (IRD) i lokalnih dužnosnika u Francuskoj Gvajani.

Naime francuski istraživači obavili su 2005. niz razgovora s lokalnim stanovništvom bivše kolonije da saznaju čime su se nekada liječili od malarije te saznali da je riječ o biljci Quassia amara. Francuzi su se bacili na posao i nakon deset godina ekstrakcijom na bazi alkohola iz nje su dobili sastojak za novi lijek protiv malarije i patentirali ga. Patent je dobiven zato što novi sastojak nije rezultat tradicionalnih gvajanskih metoda, nego novog znanstvenog otkrića. Bez obzira na to, vlada Francuske Gvajane traži sudjelovanje u zaradi. Zašto? Pa upravo je lokalno stanovništvo i njihovo znanje o biljkama navelo znanstvenike da ispituju Quassiu amaru, a ne tisuću nekih drugih biljaka.