S vremena na vrijeme, u javni prostor procuri pitanje prevelikih i prekobrojnih privilegija koje uživaju državni, ali i lokalni dužnosnici. I baš kako to pitanje naglo procuri, još brže iscuri i sve se zaboravi. Zaborave se i stalna, prateća pokajnička obećanja kako su izmjene zakona napisane i evo, samo što nisu poslane u proceduru. Zakon o pravima i obvezama državnih dužnosnika u pravilu se mijenjao u njihovu korist. I tako to traje već 20 godina, uz stalno povećanje broja onih koji, umreženi u političke kombinacije, uživaju sjajne privilegije
Danas u Hrvatskoj oko 360 osoba uživa status aktivnog državnog dužnosnika, a oko 600 njih odmara se u povlaštenoj dužnosničkoj mirovini. I dok su se u buduća umirovljenička prava državnih dužnosnika ipak pomalo usudili dirnuti premijeri Jadranka Kosor i Zoran Milanović, u prava aktivnih visokih političkih kadrova se ne dira i od 2000. ona stalno rastu. Imaju najviše platne koeficijente, paušalne dnevnice, putne troškove, naknade za odvojeni život…
Ni Kosor ni Milanović nisu se usudili dirati u umirovljenička prava starih političkih penzionera, pa njihove mirovine i dalje mogu dosezati 17.700 kuna, koliko ima bivši predsjednik Stipe Mesić. Kad bi se Ivo Josipović povukao u mirovinu, kao i drugi 'novi' politički penzioneri, morao bi se naviknuti na ograničenje od 8.800 kuna. To je i dalje višestruko viša penzija od tzv. radničke penzije.
Ipak, predsjednik Josipović ipak se neće povući u mirovinu, nego će uživati u dužnosničkoj privilegiji da prima 22.600 kuna ili punu plaću šefa države još dva mjeseca (mogao je i pola godine da se nije prijavio za povratak na posao na fakultetu). Međutim, 10 bivših dužnosnika njegovog ureda iskoristit će priliku koju im pruža zakon i narednih šest mjeseci primati pune plaće, a onda još šest mjeseci pola plaće. Riječ je o plaćama koje se kreću od 11.000 do 16.500 kuna. Čak i kad se prepolove, to su plaće iz gornjeg dijela ljestvice plaća koje se isplaćuju zaposlenima u Hrvatskoj.
Politički impuls vs. poduzetnički impuls
Do kraja ove godine ćemo i na parlamentarne izbore i tada bi se dramatično mogao povećati broj dužnosnika koji će iskoristiti privilegiju da primaju svoje visoke plaće (prosječno 18.000 kuna) i nakon što ostanu bez radnog mjesta. Kad se na dužnost stiže iz državne uprave ili državnih poduzeća, po gubitku dužnosti čeka ih staro radno mjesto. Njima treba pridodati i stotine lokalnih dužnosnika koji punih šest mjeseci nakon pada s vlasti imaju pravo na puni iznos plaće.
Nakon lokalnih izbora 2013. pravo na šest mjeseci pune plaće koristilo je 266 lokalnih dužnosnika, na što je potrošeno 25 milijuna kuna. Te godine je iz Državnog proračuna isplaćeno još dva milijuna kuna za plaće i staž triju zamjenika ministra, jedanaest pomoćnika i triju ravnatelja državne upravne organizacije koji su 2012. napustili svoje fotelje. Te godine smo na beskorisne političare koji ne rade potrošili 27 milijuna kuna. Toliki iznos ove godine izdvajamo za cijeli projekt Poduzetničkog impulsa! Da bi dobili i 10.000 kuna iz tog programa, poduzetnici moraju ispuniti silnu dokumentaciju i zadovoljiti silne uvjete. Pa tko im je kriv što imaju poduzetnički, a ne politički impuls.
Ekonomska velesila Njemačka na 85 milijuna stanovnika ima 16 ministarstava, ekonomska bijednica Hrvatska na 4,5 milijuna stanovnika ima 20 ministarstava. Trošak rada jednog zastupnika u Hrvatskom saboru dijeli četiri puta manje ljudi nego u bogatoj Njemačkoj, a prema omjeru broja zastupnika u parlamentu po glavi stanovnika Hrvatska se svrstala uz bok najbogatijim državama Europe: Finskoj, Švedskoj i Norveškoj! Na jednog hrvatskog zastupnika dolazi 29 tisuća stanovnika, na jednog norveškog parlamentarca 27 tisuća stanovnika, a omjer u Finskoj i Švedskoj je jedan zastupnik na 26.000 stanovnika.
Svi na tržište!
U Hrvatskoj se političari zaklinju u tržište, ali oni na tržištu nisu niti su ikad bili i većina njih nema blage veze što uopće znači biti na (hrvatskom) tržištu. Tijekom jednog od prošlogodišnjih premijerovih TV gostovanja kod Romana Bolkovića, Milanović je rekao da u proceduru šalje zakon prema kojemu i lokalni i državni dužnosnici imaju nakon pada s vlasti pravo na samo tri mjeseca pune i tri mjeseca polovice plaće. Svi će na tržište. Naravno da ni to obećanje hrvatski premijer nije ispunio.
Opozicija koja se sprema, predvođena Tomislavom Karamarkom i HDZ-om, preuzeti vlast u državi pravi se pak kao da to pitanje uopće ne postoji. Slijede valjda dosljedno put Franje Tuđmana, koji je prvi uveo apsurdne zakonske odredbe zbog kojih su isluženi političari zaštićeni bolje od ličkih medvjeda. Njegov su put u tom pogledu slijedile sve sljedeće vlade, a prva posthadezeovska vlada - ona Ivice Račana - najviše se isprsila velikim povećanjem koeficijenata državnim dužnosnicima, koji do dana današnjeg nisu smanjivani.
Iz izbora u izbore bilježimo sve veće troškove političkih kadrova i sve niže i niže rezultate (ne)rada tih istih kadrova. Oni ne pristaju smanjivati svoje povlastice, ali zašto mi pristajemo na to? Zašto se ovdje podrazumijeva to da politički kadrovi uživaju neviđene privilegije, bez obzira na postignute rezultate? Zbog čega šutke toleriramo činjenicu da smo u europskom vrhu po broju dužnosnika po glavi stanovnika? I zašto se ne rađa građanska inicijativa za organizaciju referenduma koji bi, u ime naroda, demokratskom metodom srušio taj nakaradni sustav političkih privilegija koji, u konačnici, za posljedicu ima i ovaj nepodnošljivi status quo
