Od europske integracije svi su trebali imati koristi. Kad god bi pristupila neka nova članica, primila bi financijsku pomoć, a stare bi članice dobile pristup novom tržištu. Očekivalo se da će prednosti biti vidljive ne samo iz ukupnih (gospodarskih) podataka nego i iz osobnih iskustava građana.

No u stvarnosti nije bilo sve tako jasno. Nakon svjetske financijske krize 2008., slabija gospodarstva Europske unije suočila su se s naglim porastom nezaposlenosti, pogotovo među mladima, dok su jača gospodarstva osjetila pritisak da pokažu solidarnost tako da spašavaju zemlje u nevolji. Kad god bi snažnija gospodarstva pružila takvu financijsku pomoć, ona bi uključivala zahtjev za štednjom, koja bi pak sprečavala gospodarski oporavak primatelja pomoći. Zadovoljnih je bilo malo i mnogi su krivili europske integracije.

U takvom je kontekstu započeo uspon političkih stranaka i pokreta koji su kritizirali EU ili joj se suprotstavljali, pogotovo u Zapadnoj Europi. Iako takvi pokreti nisu ništa novo, za vrijeme previranja uzrokovanih krizom podrška im je rasla alarmantnom brzinom. I zaista, kako bi koja nova mjera za gospodarski oporavak propala, tako bi razočaranje Europljana jačalo, a populistički bi osjećaji i zahtjevi za vraćanjem nacionalnog suvereniteta rasli.

Politički vođe koji kanaliziraju takve zahtjeve ne žele samo da se vrati nacionalna kontrola u svim područjima, oni šire poruku nezainteresiranosti prema strancima, pa čak i njihovog izravnog odbacivanja. Vidljivo je to iz njihova odgovora na priljev izbjeglica u Europu. Prema njima bi svaka zemlja trebala braniti svoje, i to svim sredstvima, pa čak i ako se usput iskušava vladavina prava.

No dok su gospodarske boljke što ih osjećaju mnogi Europljani itekako stvarne, nacionalistička je dijagnoza njihova uzroka lažna. Europu možemo kritizirati zbog načina na koji je odgovorila na krizu, ali je ne možemo kriviti zbog svjetskih ekonomskih neravnoteža koje potiču gospodarske nevolje još od 2008. Te su neravnoteže odraz mnogo šire pojave: globalizacije. To ne znači da je globalizacija nešto loše. Naravno da otvaranje društava i gospodarstava prema svijetu nosi sa sobom znatnu količinu neizvjesnosti, ali i pruža brojne mogućnosti.

Europa je ne tako davno predvodila svijet u otvorenosti. Ustvari, europski je projekt u svojoj srži ogledalo procesa otvaranja koji je neizbježna posljedica života u današnjem globaliziranom svijetu.

Kada je 2004. Europa službeno primila osam bivših komunističkih država u svoje članstvo, europska je otvorenost dosegnula svoj vrh. Izgledalo je da u Europi sviće neko novo doba u kojem vladavina prava, demokracija i osobna prava ne mogu biti ugroženi. No baš kad su se zapadnoeuropske zemlje počele opirati toj otvorenosti, to su počele i zemlje Srednje i Istočne Europe U nekim je zemljama, poglavito u Poljskoj i Mađarskoj, došlo do velikog porasta nacionalizma i antieuropskog raspoloženja. To je nažalost dovelo do narušavanja vladavine prava

Poljska je najveći primatelj europskih fondova i jedina EU članica koja je u vrijeme krize izbjegla recesiju te je uživala 23 godine neprekidnog rasta. Štoviše, poljska je javnost od primanja u članstvo uglavnom podržavala EU. Čak i najnoviji Eurobarometar navodi da 55 posto Poljaka pozitivno gleda na EU.A ipak, poljska vlada desnog centra, koju vodi stranka Pravo i Pravda (PiS), želi to promijeniti i to tako da europsku politiku predstavlja kao prijetnju poljskom nacionalnom identitetu. Umjesto da raspravlja o tome kako pojedine politike prilagoditi poljskim nacionalnim interesima ili kako ojačati poljski glas na europskoj razini, PiS sve europske mjere i odluke odbacuje kao izravni izazov onome što Poljsku čini Poljskom.

Ove su tvrdnje do neke mjere odjek onih koje dolaze iz mađarske vlade, koju vodi desna stranka Fidesz. Ustavne promjene provedene 2013. između ostalog su proširile vladine ovlasti i stvorile novo državno vijeće za reguliranje medija, nakrcano članovima Fidesza. Neki kažu da bi Mađarska, da danas zatraži primanje u EU, bila odbijena. A za Poljsku je Europska komisija pokrenula jedinstvenu istragu kao odgovor na nedavno donesene zakone koji su pod izgovorom 'zaštite nacionalnog suvereniteta' dali vladi još veće ovlasti. To je razočaravajući preokret.

Na dužnostima koje sam nekad obnašao svjedočio sam kao malo tko drugi pristupanju Poljske i Mađarske euroatlantskim institucijama. Iz prve sam ruke vidio želju i nadu njihovih naroda u tim prijelomnim trenucima. Zato mi je još teže shvatiti njihove današnje stavove.

Naravno, nije nerazumno što su Poljska i Mađarska, čiji je suverenitet uglavnom bio podčinjen Sovjetskom Savezu, posebno osjetljive na nastojanja izvana da se utječe na njihovo donošenje odluka, i da imaju jači osjećaj nacionalnog identiteta nego druge članice EU-a. Ali odbacivanje EU-a neće ih izolirati od neizvjesnosti koje proizlaze iz globalizacije. Naprotiv, učinit će ih još ranjivijima na neke od tisuća opasnosti vezanih uz ovu pojavu.

Neki su iskoristili razočaravajuća iskustva s globalizacijom kao izgovor za povratak protekcionizmu i navodno idiličnom vremenu snažnih nacionalnih granica. Drugi se s čežnjom sjećaju koncepta nacionalne države koji nikada nije stvarno postojao te uporno navode nacionalni suverenitet kao razlog za odbacivanje daljnjih europskih integracija. Obje ove grupe dovode u pitanje temelje europskog projekta. Ali njihovo ih sjećanje izdaje, a čežnje zavaravaju.

Javier Solana bio je Visoki predstavnik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, generalni tajnik NATO-a i ministar vanjskih poslova Španjolske. Trenutačno je predsjednik ESADE-a - Centra za globalnu ekonomiju i geopolitiku te uvaženi član Instituta Brookings.Copyright: Project Syndicate, 2016.
www.project-syndicate.org