Razvoj događaja, kažemo, nije problem predvidjeti, niti treba imati vidovnjačke sposobnosti za zaključak da u ovakvim slučajevima funkcionira jedino metoda batine. O našim internim dvojbama oko civilizacijskog ili umjetničkog aspekta ustaškog slogana možemo lamentirati do beskraja, makar je već na prvi pogled ipak kristalno jasno da se radi o svjesnom ili nesvjesnom odavanju počasti zločinačkom režimu i sramnom periodu hrvatske povijesti.

Što opet, jasno, ne znači da su tisuće ljudi koji ga redovito izvikuju na jačim utakmicama reprezentacije sami po sebi ustaše, ksenofobi, rasisti ili nacionalisti; dapače, sva je prilika da se radi o reprezentativnom dijelu tužno zaraslog i zapuštenog hrvatskog društva, u kojemu desetljeća prolaze, a da se ni osnovne povijesne činjenice ne mogu jasno utvrditi i ukorijeniti.

Zbog 'Za dom spremni' Tuđmanu se dizala kosa na glavi i on ga nakon rata nije čak ni tolerirao, a zbog njegove prijeke naravi rijetko mu se tko usudio suprotstaviti. Sanader je išao drugim metodama pa je tendencije gušio kombinacijom potkupljivanja i rovarenja 'iznutra'. Kolinda Grabar Kitarović već u startu ogradila se 'od svakog oblika ekstremizma', ali tek treba prevaliti preko usta konkretnu osudu zbog konkretnog povika i reminiscencija na NDH.

A ove druge, socijaldemokratske vlade, ionako su tek prolazne i u pravilu popunjavaju rupu između dva dvostruka HDZ-ova mandata. Oni, jadni, ništa konkretno ne mogu napraviti čak i da imaju volje, da im vječno nad glavom ne visi hipoteka 'boljševičke' prošlosti.

Uglavnom, negdje u tom beskrajnom labirintu bez vidljivog izlaza nalazi se hrvatski nogomet. Tužan i čemeran, najčešće sveden na lažnu kulisu reprezentacije koja skriva trulež u temeljima, živio je neki svoj život sasvim odvojen od realnosti - a najčešće i od osnovnih građanskih normi, hrvatskih zakona i zdravog razuma. U različitim fazama bio je to poligon za prakticiranje državničkih ideja, ulizivačke prakse, centralizacije, kriminalnih interesa i notornog bogaćenja sasvim određene grupice ljudi. Tribine su u početku služile samo kao dekor, a poslije čak ni to: kada su naime nogometni vlastodršci shvatili da im se ondje stvara opozicija, lijepo su je i po kratkom postupku likvidirali.

Danas, kad se jedan ustaški povik svima skupa obio o glavu, u neku ruku je i zabavno promatrati koprcanje Hrvatskog nogometnog saveza. Odmah nakon utakmice s Norveškom slušali smo o 'prekrasnoj atmosferi bez značajnijeg incidenta', premda se u realnosti radilo o gotovo kazališnom dekoru u kojemu je upravo tih nekoliko incidenata razbilo monotoniju.

Nakon što je nekoliko tjedana kasnije stigla kazna UEFA-e uslijedili su šok i nevjerica zbog maćehinskog odnosa krovne organizacije, ali i konsternacija jer je 'nekoliko povika' shvaćeno ozbiljno.

A kad se ekipa iz HNS-a konačno sabrala, sjeli su i napisali priopćenje u kojemu su kombinirali metodu 'ubij glasnika' s vrlo očito (samo) deklarativnom osudom ispada na tribinama. U jednome su ipak savršeno u pravu, kada u zadnjem pasusu tvrde da je 'Za dom spremni' problem ove države, njenog obrazovnog i vrijednosnog sustava, te da na edukaciji i ispravljanju moraju raditi svi - od sudova koji moraju biti više transparentni i dosljedniji, preko javnih dužnosnika i medija, do civilnih udruga.

Problem je međutim to što je HNS u pravu samo u tome - a u stvarnosti je ipak debelo najkrivlji zbog nacionalne sramote koju doživljavamo u međunarodnim razmjerima.

Zašto prozivaju državu ako upravo njihovu organizaciju danas vodi čovjek koji se ponosi fotografijom na grobu Ante Pavelića, uz to u društvu notornog kriminalca, a ne tako davno izjavio je da će Hrvatska u Brazilu nastupati za Joea Šimunića? Krivi su jer su i sami kopali moralni grob u kojemu se naše društvo danas utapa.

Zašto aludiraju na hardcore navijače kao glavni uzrok ovih problema kad je savršeno jasno da upravo oni praktički bojkotiraju domaće utakmice reprezentacije, a čak je uoči te nesretne Norveške po cijelom Zagrebu doslovno organiziran lov na potencijalne torcidaše, one koje se glasaju dalmatinskim naglaskom ili voze automobile pogrešnih registracija? Krivi su jer su oni sami podijelili ulaznice svojim provjerenim gostima, klijentima i prijateljima.

I odakle HNS-u obraz upirati prstom u stanovitog Zorana Stevanovića i organizaciju FARE kao drukere, kad se i oni sami u domaćem prvenstvu služe sličnim metodama preko Hrvatskog helsinškog odbora i njegovih beskrajno smiješnih redovnih 'monitoringa' domaće lige? Stevanović doista živi od posla međunarodnog higijeničara hrvatskog nogometa, no nije baš ni da je Ivan Zvonimir Čičak ostao kratkih rukava.

A tek frazetine o 'nepravednoj UEFA-i' i neravnopravnom tretmanu Hrvatske u odnosu na druge zvuče urnebesno ako se zna da je upravo HNS trenirao strogoću prekidanjem jedne jedine utakmice zbog povika 'HNS pederi, nogomet ste sjebali', koji se čuju na svakom koraku od Iloka do Dubrovnika. Eto: u njemu je prepoznata homofobija (!) dok bismo za raspravu o 'Za dom spremni' trebali angažirati povjesničare i muzikologe.

Krivi su jer su do bola licemjerni.

Mogli bismo do beskraja nabrajati dvostruka mjerila Hrvatskog nogometnog saveza samo po pitanju tretmana incidenata na tribinama i posljedičnih disciplinskih mjera, no u ovom slučaju već na početku teksta poanta je bila jasna: gledalište će se vrlo lako i efikasno izliječiti, a problem je to što u ložama i dalje sjede ljudi koji u to istinski ne vjeruju.

A tek kad bismo se skoncentrirali na ostale segmente, poput financijske transparentnosti, promoviranja jednakosti, ravnomjernog razvoja ili najobičnijeg poštenja; grijehe bismo mogli nabrajati, ali društvo iz HNS-a zasad nema od čega strahovati. UEFA je naime u mnogočemu frapantno slična društvu s vrha zagrebačkog Hiltona, pa nema šanse da krene u akciju čišćenja većih razmjera.

A bogme ni u samoj Hrvatskoj još ne vidimo nikoga kome bi u domaćem nogometu smetalo išta drugo osim tog notornog 'Za dom spremni'.