Nema toga što se može zamisliti, a da ruka majstorskog kovača Franje Vinkovića iz Đakova ne može iskovati. Iako je u Hrvatskoj ukupno sedam registriranih kovača, on je jedini s dozvolom Ministarstva kulture, uz čije ime može stajati naziv umjetnički.

'To je posao s pedigreom', kroz smijeh će za tportal Franjo Vinković opisujući najkraće što znači takav status.

Nije ga stekao bez znoja. Prebacio je preko ruku 150 tona ograde Strossmayerova parka koji okružuje Đakovačko-osječku nadbiskupiju u srcu Đakova. Radio je na obnovi dvije godine. Svaki detalj napravljen je prema starom predlošku. Ograda dugačka 380 metara podijeljena je na 138 dijelova, od kojih je svaki težak preko stotinu kilograma.

'Time se nitko prije nije bavio', kratko nam odgovara.

Majstorski ispit obranio je 2006., a godinu kasnije u ruke dobio i diplomu. Kolega iz Pazina i on, prisjeća se, bili su prvi koji su u Hrvatskoj nakon gotovo pola stoljeća postali majstori kovači.

S čekićem i nakovnjem susreo se u kovačnici nekadašnjih PIK-ova. Povukli su ga ondje nakon što je završio za strojarskog tehničara. I tako je krenula ta priča.

'Ujak mi je bio kovač po struci. On mi je i rekao: U kovačiji radi ono što nitko drugi neće!' kaže.

Prihvatio se čekića, vatre, nakovnja i ugljena, ali ne kao drugi.

Objašnjava da se kovački posao dijeli na tri polja, poljoprivrednu mehanizaciju koja je u Slavoniji nekada živjela punim plućima, ali je zbog suvremene tehnologije i traktora koji, opisuje, mogu 'iščupati' i bunar iz zemlje, gotovo zamrla. Kovači su traženi i u autoindustriji. No ovaj se Đakovčanin odlučio za ono treće i po ujakovu savjetu zagrizao u 'umjetničku kovačiju'. Trenutno je jedini specijaliziran za to u Hrvatskoj.

'No premalo je nas kovača u Hrvatskoj. Međusobno se poznajemo i dobri smo si', kaže nam.

Iako se kovački posao može opisati prljavim, u ovoj kovačnici uredno je kao u ljekarni. Svaki čekić, kliješta, nakovanj, stroj imaju svoje mjesto. Po zidovima su nacrti za ornamente na ogradama koje treba izraditi.

Tu je i tokarski stroj iz 1928., koji i dalje besprijekorno radi, kao i mijeh za raspuhivanje plamena, u turističke svrhe.

Središnji dio svake radionice je, kaže, vatra. U ovaj oganj ne potpiruje bilo kakav ugljen. Jedva ga je pronašao, kaže, u mjestu Granice nedaleko od Našica.

'Trebalo je puno vremena da dođem do svih potrebnih resursa za proizvodnju. Sve je bazirano na onome što mogu nabaviti u okruženju, u Slavoniji', otkriva.

Ljeti se u kovačnici ne prestaje s radom. Atmosfera se podiže, doslovno, do usijanja. Temperatura zna skočiti i do 70 stupnjeva.

Kuju se tu ograde, ornamenti, monogrami, a izrađena je i replika mača kralja Tomislava.

Aktualna korona ovdje je rezultirala jedinstvenom, neprobojnom željeznom zaštitnom maskom.

'Neko jutro su me zvali iz Nadbiskupije. Pao im je veliki gliter, onaj štitnik za prozor, težak preko stotinu kilograma. S njima inače radim jer imam dozvolu Ministarstva kulture. To je posao u kojem moraš pratiti smjernice, konzultirati se s konzervatorima. Sve mora biti vjerno napravljeno jer je fotografirano i dokumentirano kako je prije izgledalo. Tako mora i ostati. Tu ne postoji neka šablona kako napraviti neki element. Moraš osmisliti kako ćeš, primjerice, napraviti identičan list onom starom. Moraš ga razviti, kopirati, poznavati materiju, kao i materijal s kojim radiš, način na koji ćeš ga napraviti. Dok sam tako izradio prvi list, trebalo mi je pet sati. Kad sam razradio sistem, onda je išlo brže', otkriva čari kovačkog posla.

Lagera u ovoj kovačnici - nema. Ovdje se radi ono što se, kaže, u trgovini ne može kupiti ili negdje dalje pronaći. Postoji samo knjiga narudžbi. A lista čekanja, pitamo ga?

'Ovisi o tome koliko smo dobri', kroz smijeh odgovara Franjo Vinković, dodajući da ima četiri sina pa se uzda da će ga naslijediti barem jedan od njih.