'Svaki dan čujemo se s obitelji, rođacima, prijateljima u Hersonu. Dopisujemo se. Želim da odu odande. Ima puno žena, djece... Barem da dođu na bilo koju granicu, pokupit ću ih bilo gdje automobilom...', sažima sa suzama u očima i na odličnom hrvatskom jeziku za tportal Ihor Sini, rođeni Ukrajinac iz lučkog grada Hersona na obali Crnog mora, nakon što je sa suprugom Ljiljom i petero djece stigao u Osijek.

Iz Ukrajine su izišli prije tri tjedna. Nisu znali kamo će. Putovali su dva dana. Zadnje četiri godine obitelj Sini živjela je u Dubnu, gradu u Rivnenskoj oblasti na zapadu Ukrajine. Igor, kako su ga nazvali u Hrvatskoj, radio je u staklarskoj tvrtki. Hrvatski zna govoriti još od djetinjstva jer su mu roditelji kao humanitarci živjeli i radili u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina. Ondje je išao u osnovnu i srednju školu, a roditelji mu i sada žive u Prijedoru.

'Kad sam nazvao oca i rekao mu da smo stigli u Hrvatsku, pao mu je kamen sa srca...', kaže nam Igor, dodajući da je sa suprugom Ljiljom, također rođenom Ukrajinkom iz Hersona, dio života proveo u Zenici. Tako je i ona naučila jezik. No velik dio njihove obitelji ostao je u Ukrajini.

'Dio rodbine je, kad je počela ruska invazija, krenuo prema zapadu Ukrajine. Iz Hersona su krenuli 25. veljače. Uspjeli su tada brzo izići jer još nije bilo ruskih barikada. Sada žive na zapadu zemlje', opisuje nam ovaj Ukrajinac koji se svakodnevno susreće s teškim sudbinama svojih sunarodnjaka nakon njihova dolaska u Osijek.

Pomaže im ispuniti sve potrebne formulare za raseljene osobe i prevodi im. I sam je prošao taj postupak kad su stigli. Prijavili su se u dvoranu Jug 2 u Osijeku i proveli četiri noći u njoj, a onda je upoznao Tomislava Ramljaka, predsjednika osječkog Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, koji mu je ponudio posao.

'I to je to. Ostali smo', jednostavno će Igor.

Supruga Ljilja također radi u dječjem kutku s ukrajinskom djecom. Nogometni klub Osijek plaća im stan u središtu Osijeka. Djeca im imaju 10, osam, šest, četiri i dvije godine. Najstarijih dvoje krenulo je u školu.

'Kada smo krenuli iz Ukrajine, nismo znali kamo uopće idemo. Imali smo mogućnost otići u Bosnu, ali kako ondje nemaju takav program za Ukrajince, kakav ima Hrvatska za raseljene osobe, odlučili smo ostati ovdje', objašnjava nam Igor, a razgovarali smo s njim na središnjem gradskom trgu ispod kojega su u popularnom Pothodniku prije nekoliko dana otvorili Info centar Slavonsko srce za obitelji iz Ukrajine.

Interes za hrvatski jezik

U njega se prijavljuje sve više Igorovih sunarodnjaka. Započeli su i sati hrvatskog jezika za djecu i zainteresirane u Osijeku. Igor nam kaže da se došavši u učionicu i sam iznenadio time koliko je raseljenih Ukrajinaca zainteresirano naučiti hrvatski.

'Dolazi puno ljudi. Zbunjeni su. Većina njih nikada nije bila u inozemstvu, ne znaju jezik, a došli su ovdje. Većina je žena s djecom, bez muževa. Osjećaju se kao su na drugom planetu. Ne znaju što će i kako dalje. Svi se nadaju da će se idući mjesec vratiti, ali nažalost, ne vjerujem da je to baš realno', spuštajući glavu govori nam Igor, čiji radni dan započinje u šest sati.

Kući se vraća kasno navečer. U centru je sve više ljudi koji trebaju njegovu pomoć kao prevoditelja, ali i nekoga tko će im ispuniti zahtjev za privremenu zaštitu. Većina Ukrajinaca koja je stigla u Osijek, kaže nam, došla je s juga Ukrajine, iz gradova Odese i Harkiva. Ima ih i iz Kijeva.

'Siguran sam 90 posto da se to što nudi Osijek ne može pronaći negdje dalje. Raspituju se ljudi za Njemačku, ali ne vidim razloga da se ide ondje. U njoj je previše ovakvih ljudi. Ne vidim razlog za odlazak. Govorim im - smirite se, stanite, sad je panika. Kažem im da je plaća u Njemačkoj veća, ali su i troškovi znatno skuplji', objašnjava nam Igor, dodajući da do ovoga trenutka nije bio u Osijeku. Prošao je prije samo kroz Zagreb.

'Ovdje su nas stvarno jako dobro i lijepo primili. Osječani imaju jako veliko, ogromno srce pa se nekako smanji ono što osjećamo zbog događaja u Ukrajini. Znamo kakva je stvarnost ondje, a znaju i Osječani jer su prošli slično. Pokušavamo normalno živjeti zahvaljujući dobrim ljudima. Susjedi su nam jako dobri. Dok je supruga bila kod kuće s bolesnom djecom, donijeli su im čokolade. Žao im je zbog onoga što nam se događa. Svi nude pomoć', kaže i ne može dovoljno zahvaliti za to kako su ih primili u gradu na Dravi.

'Poštuj domaćine i nađi posao'

Zbog posla do sada nije imao puno vremena obići i razgledati Osijek i okolicu. Ipak, kaže nam da im je grad jako lijep.

'Sviđa nam se. Živimo u centru grada, pješke dođem do posla, imam možda četiri minute do njega. Djeca idu u školu, do nje prijeđu dva pješačka prijelaza. Svim Ukrajincima koji dođu preporučujem da budu zahvalni, da ne traže previše. Ne treba nam luksuz, ne treba nam super plaća, bitno je da budemo zahvalni ljudima koji su nas srdačno primili. Svakako bih rekao neka obvezno nauče jezik i pronađu posao, da 'ne sjede' na socijali, nego da daju doprinos ovoj zajednici i društvu, izraze zahvalnost domaćinima, da ih poštuju. U inozemstvu sam povremeno živio od 14. godine i naučio zlatno pravilo - poštuj domaćine, uči jezik i pronađi posao', savjetuje, dodajući da treba pomoći ljudima koji dolaze, ali i oni također moraju znati uzvratiti domaćinima.

Igor nam kaže da supruga i on nisu jedini Ukrajinci koji su počeli raditi u Osijeku. Iako su jedini koji znaju govoriti hrvatski, neki znaju engleski. Nekoliko ih je već zaposleno na mjestu mehaničara za poljoprivredne strojeve.

'Volio bih da se rodbina i prijatelji mogu skloniti i otići iz onog užasa. Gledam to i mislim - ako nemaš vojnog iskustva, bolje je skloniti se, ne smetati vojsci, ali i osloboditi što više resursa za one koji ih trebaju, poput hrane, da se ne troši, kako se ne bi pojela zadnja korica kruha', sažima za kraj.