Na peti kolovoza mediji su puni sličnih, prigodničarskih ispovijesti, no svaka od njih ipak je posebna i unikatna, kao što je i svako ljudsko biće veličanstven primjerak iz božje ili svemirske radionice. Naš Falco je baš takav, razmišljamo dok u jednom splitskom kafiću s pogledom na more pušimo cigaru za cigarom i prebiremo njegova ratna sjećanja.

'To mi je bio nadimak još prije rata, iz brodograđevne škole ovdje u Splitu, a onda sam ga u vojsci koristio za komunikaciju preko veze', priča nam Klapež smireno dok ga polako navodimo na sami početak devedesetih i doba kada je kao 22-godišnjak stupio u Gardu.

Prethodno je taman odslužio JNA skroz tamo dolje na granici s Albanijom, pa je već imao iskustva s oružjem i opremom, ali ipak je trebalo potezati vezu kako bi upao već tog srpnja 1991. godine. Uspio je i dva mjeseca kasnije eto ti ga na terenu tamo između sela Bitelić i Bajagić, baš nakon pada Peruće, kada zarobljavaju šestoricu neprijateljskih vojnike. Ali vrlo brzo okružuju ih dva tenka i transportera sprijeda i tridesetak vojnika pozadi, pa korak po korak padaju u zarobljeništvo. Pravac Knin.

'Dovoze nas najprije u Satrić, gdje se okupilo oko stopedeset njih, bradatih, pijanih i raskalašenih. A nakon toga vežu nam ruke žicom iza leđa, ubacuju u nekakve kamione i cijelim putem do Knina tuku puškama. Vozali su nas po gradu i iživljavali se, četvorica su umrla, a na kraju nas zajedno s još nekim civilima i policajcima smještaju u neku kućicu. Trideset i osam ljudi na trideset i osam kvadrata i tako oko mjesec ipo dana. Batine za batinama, odvođenje na lažna strijeljanja, jedan pokušaj bijega, iživljavanje na sve moguće načine i izbijeni doslovno svi zubi kad sam im rekao da se borim za Hrvatsku. Na razmjenu u Žitniću donijeli su me na nosilima, kasnije sam izgubio jedno plućno krilo', priča nam Falco.

Samo ovo iskustvo nekima bi i za dva života bilo puno, a i on to zna pa ne krije da mora imati traume, kao i svaka normalna osoba.

'Ali o njima treba pričati, zašto ne. Ako ćeš iskreno, evo kažem ti da mi je psihijatar postao kućni prijatelj. Slučajno smo se upoznali, a onda zbližili', govori naš sugovornik, pa potom smireno kreće s nabrajanjem svih ratišta kojima je prošpartao. Vjerujte, nije jednostavno ni zapisati sve.

'Najprije na Svilaju, pa onda u zaleđe Neuma i Hutovo blato, pa smo prvi ušli u selo Ravno, onda Orišac, Osojnik okolica Dubrovnika i tako skoro do Trebinja. Pa nas u prosincu 1992. godine prebacuju na Maslenicu. Onda se u Kašiću borimo s njima doslovno na par metara, tamo je bilo baš gadno jer smo morali rušiti zidove kako bismo napravili labirinte za kretanje, nakon jedne smjene zarobili su naše Slavonce i strijeljali ih. Ali kažu i da je Arkan ondje ranjen', zadovoljan je Klapež.

'Onda idemo u šibensko zaleđe u Raslinu, Gaćeleze, Čistu Veliku i Čistu Malu - vidiš kako to lijepo zvuči, k'o u onim Arsenovim pjesmama - pa jedva izvlačimo živu glavu kada u jednoj akciji na madracima s oružjem plivamo preko Prokljanskog jezera', priča nam dok mi imamo dojam kako ga gotovo pa hvata nostalgija.

Čak se smije se krajičkom usana dok u priču ubacuje detalj tamo i detalj ovamo, akciju oslobađanja i škarice u koju su znali uletjeti. S ove distance, sve već pomalo izgleda nestvarno.

U godinama uoči Oluje Klapež najprije završava Časničku školu u Zagrebu, a zatim neko vrijeme provodi na padobranskoj obuci, kao druga generacija u bazi u Šepurinama. I onda, naravno, na Dinaru. U onaj pothvat kojemu su se i Amerikanci čudili, kad su shvatili gdje na koju nadmorsku visinu su Hrvati uspjeli izvući svoje tenkove.

'Je, kako ne, ložili smo vatru oko njih da se ne bi potpuno zaledili. Nemaš pojma kakva je to zima bila, kad bi od leda pala koja bukva zvučalo je kao eksplozija', opet se smije Falco i prodor prema Kninu opisuje zapravo kao sitnicu. Sve je dotad bilo pripremljeno i izvedeno vrhunski, pa velikog otpora nije moglo ni biti.

On ipak pamti lokaciju 'Crni bunari' i granate koje su padale na sve strane, iz kojih se širio neki sumnjivi dim. Ubrzo se razbolio cijeli vod, pa je i njemu temperatura skočila na četrdeset stupnjeva i mjesecima nije padala. Bolnica u Livnu, pa tri mjeseca u Splitu, a tek je u Klenovniku kod Varaždina doznao pravu dijagnozu. Mišja groznica.

'Znaš šta, uvjeren su da su nas nekako otrovali tim granatama. Imao sam ja simptome i prije Oluje, ali nema boga koji bi me odvukao s Dinare dok ne uđemo u Knin. Sanjao sam još i ulazak u Vukovar, ali dobro je i ovako', zadovoljan je naš sugovornik dok se zavaljuje u stolicu, otpuhuje još jedan dim i onda nekako pokušava sabrati misli.

'Ništa, baš ništa mi nije žao kad vidim da su djeca ponosna na svoga oca i kad shvatim da je naša generacija ostvarila san koji mnogi, mnogi prije nje nisu dočekali. Imamo državu, a kakva je… Šta ću ja, dao sam najviše što sam mogao dati', govori nam Falco. U mirovinu je službeno otišao 1999. godine i od tada ga njegovi Sinjani i Splićani znaju po onim moto susretima koje s prijateljima svake godine organizira u Trilju, pa skuplja lovu u humanitarne svrhe. Znaju ga i po afričkoj avanturi.

'Je, otišao sam volontirati tri mjeseca u Tanzaniju, tamo imam jednog rođaka misionara pa sam pomogao graditi crkvu i usput učio mještane gradnji u betonu, umjesto u blatu i glini. Drugi rođak je isto došao, on radi kipove u nekom posebnom granitu kojega je tamo pronašao. Idem opet krajem godine, ako ova korona dozvoli', govori nam sa žarom u očima. Ispunjava ga to, vidi se.

'A kad pričamo o Oluji, samo je jedna riječ koja sve opisuje: ponos. Ne osjećam baš nikakvu mržnju prema bilo kome, osim prema ljudima koji su osobno činili zlo i zvjerstva. U stvari, lažem - bio je u logoru u Kninu jedan Crnogorac koji je donio kazetofon, valjda najveći na svijetu, pa nam od jutra do sutra puštao narodnjake. Ljudi moji, kakva je to tortura bila. Tako da ipak mrzim nešto, mrzim narodnjake', iskreno zaključuje naš sugovornik.

Neven Klapež zvani Falco, satnik, Druga sinjska bojna, Četvrta gardijska brigada.

Ljudina.