Odnosi Bagdada i Teherana trajno su obilježeni još od 1979. godine, kada je u Iranu provedena Islamska revolucija koja je tu zemlju preobrazila iz prozapadne monarhije pod vodstvom šaha Reze Pahlavija u islamsku republiku čiji je vrhovni autoritet postao ajatolah Ruholah Homeini. Iranski šijitski vjerski vođa želio je proširiti svoju ideologiju i na ostale bliskoistočne zemlje, osobito Irak, u kojem je vladajuća sunitska elita duže vrijeme obuzdavala šijitsku većinu.

Val podrške Homeiniju proširio se među iračkim šijitima te su se počeli otvoreno opirati pa je Husein u strahu od gubitka vlasti razvrgnuo ranije postignut sporazum zbog teritorijalnog spora na rijeci Šat al Arab. Do tog dogovora došlo je nakon što je tadašnji šahov režim potpomagao kurdsku pobunu u Iraku pa je irački vođa u zamjenu za prestanak iranske potpore Kurdima pristao na naftne koncesije u iransku korist.

Iako se činilo da je postignut trajni sporazum u obostranu korist, Husein je četiri godine od dogovora iskoristio šahov pad i revolucionarni kaos u Iranu te je dogovor proglasio ništavnim i obnovio stare iračke pretenzije na iransku pokrajinu Huzestan. Riječ je o području koje Iranci smatraju rodnim mjestom svoje nacije, a koje se zbog ogromnih količina nafte smatra neizostavnim dijelom iranskog gospodarstva.

Iračka inferiornost spram Irana

Husein u rujnu 1980. započinje invaziju na Huzestan kako bi Irak, povećavajući rezerve nafte, prometnuo u regionalnu velesilu. Pritom je namjeravao iskoristiti činjenicu da se u regiji nalazi velik broj arapskog stanovništva pred kojim se Husein htio prikazati kao osloboditelj. No rezultati iračkog munjevitog napada su izostali jer je ta država vojno bila inferiorna Iranu, a koji je zahvaljujući šahovim dobrim odnosima sa SAD-om opremio vojsku najmodernijim američkim zrakoplovima. Uz to, ogromna razlika bila je u mornarici - Irak s obalom od tek pedesetak kilometara nije mogao ustrojiti pomorske snage naspram Irana, čija se obala proteže više od 2400 kilometara. Odnosi snaga bili su podjednaki tek u broju tenkova i oklopnih vozila, u čijem su korištenju Iračani bili neosporni stručnjaci.

Iračke tenkovske divizije probile su se u Huzestan i slomile žilav iranski otpor u gradu Horamšaru, ali je u tom trenutku iračka ofenziva već izgubila prvotni zamah pa su se Iranci uspjeli konsolidirati, a sam rat postao je statičan s obje strane.

Pod izlikom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji, SAD i saveznice otvoreno su stali na iračku stranu i uklonili Irak s popisa država koje podržavaju terorizam. Zapad je istovremeno počeo naoružavati Irak, a koji je dotad nabavljao oružje od svojeg dugogodišnjeg saveznika – Sovjetskog Saveza. U isto vrijeme otkriveno je da je SAD potajno naoružavao i Iran kako bi isposlovao oslobađanje američkih talaca iz zatočeništva u Libanonu, što je izazvalo nesuglasice između Washingtona i Bagdada.

U završnim fazama osmogodišnjeg rata Irak i Iran su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zaljevu pokušavajući onemogućiti jedan drugoga u izvozu nafte. I u toj fazi sukoba Amerikanci su otvoreno stali na iračku stranu štiteći brodove s naftom iz Iraka. SAD se tada nije odveć zabrinjavao time što su Iračani tijekom rata koristili kemijsko oružje, točnije bojne otrove iperit i tabun, kojim su napadani Kurdi koji su se na sjeveru Iraka pridružili iranskoj vojsci.

Ništa bez šijita

Do okončanja rata došlo je krajem kolovoza 1988., kada su u pogranično područje poslane mirovne snage Ujedinjenih naroda. Rat nije značajno promijenio granicu između Iraka i Irana, no cijena osmogodišnjeg rata u ljudskim žrtvama i posljedicama po gospodarstvo bila je nemjerljiva za obje države. Procjenjuje se da broj žrtava iznosi između 400.000 i milijun ljudi dok je ekonomski svaku državu rat stajao više od 400 milijardi dolara.

Prividni mir potrajao je manje od dvije godine jer su neuspjela iračka invazija na Kuvajt i poraz od međunarodne koalicije početkom 1991. pokrenuli pobunu šijita na jugu i Kurda na sjeveru Iraka, a koje je obilato sponzorirao Iran.

Drugi zaljevski rat pokrenut 2003. okončao je Huseinov režim, a ostvarila su se i predviđanja CIA-e kako će pad iračkog čelnika omogućiti širenje iranskog utjecaja u samom Iraku, ali i šire po čitavom Bliskom istoku. Irački čelnici iz šijitske stranke Dawa, koji su bili u progonstvu u Iranu, vratili su se u domovinu te su s Islamskim vrhovnim vijećem Iraka dominirali na svim izborima od zapadne invazije, čime su stvorili specifičnu 'izabranu diktaturu' u kojoj iz demografskih i sektaških razloga nijedan drugi blok ili skupina nemaju šanse za izbornu pobjedu.

Razdoblje vladavine Dawe u Iraku osiguralo je krhko primirje između SAD-a i Irana te su obje sile procjenjivale situaciju istodobno podržavajući iste šijitske i kurdske vođe. To je bilo posebno očito za vrijeme iračkog premijera Nurija al Malikija, koji je zadržao potporu i SAD-a i Irana sve do svoje ostavke 2014. godine u korist stranačkog kolege Haidara al Abadija. Upravo u to vrijeme postojanju ionako krhke iračke države nakon Huseina zaprijetila je Islamska država (ISIL) pa su Amerikanci radi borbe protiv te sunitske terorističke organizacije ponovno razmjestili svoje snage u Iraku i susjednoj Siriji.

Kako se ne bi izgubila politička kontrola u Iraku, u borbu protiv sunitskih džihadista iz ISIL-a aktivno se uključila i iranska vojska kojom je koordinirao zapovjednik Islamske revolucionarne garde Kasim Sulejmani, kojeg su pak ubili Amerikanci u bagdadskoj zračnoj luci početkom siječnja ove godine. Tim atentatom produbljena je neizvjesnost u odnosima SAD-a i Irana na teritoriju Iraka, u kojem su tamošnji politički čelnici ideološki povezani s Iranom, dok s druge strane Zapad bezuspješno pokušava oblikovati Irak putem ekonomskih veza temeljenih na nafti.

Presudno uplitanje sa strane

Obnovljeni odnosi Irana i Iraka koji od sjevernog susjeda uvozi struju i vodu nepovoljni su po Washington jer nikako ne želi prepustiti Bagdad u ruke Teherana iz više razloga. Osim ogromnog novca koji su Amerikanci uložili u rat u Iraku, Washingtonu smeta to što je Irak saveznik Iranu u podršci režimu sirijskog predsjednika Bašara al Asada i što najutjecajnija iračka stranka Dawa podržava šijitsku oporbu u Bahreinu, a ponajviše to što Irak ismijava međunarodne sankcije prema režimu u Teheranu.

Ionako zamršenu situaciju na Bliskom istoku komplicira savezništvo SAD-a i sunitske Saudijske Arabije, a koja poput šijitskog Irana svim silama nastoji biti bliskoistočni lider. Pritom je Rijad u bliskoistočni sukob za prevlašću prije tri godine uključio i Katar, sjedište Muslimanske braće čija su stajališta suprotna vehabizmu, a što saudijski vrh nikako ne može prihvatiti. Uz to, Saudijci se ne mire s podrškom katarskog emira Hezbolahu, šijitskoj militantnoj skupini sa sjedištem u Libanonu, udarnoj snazi Irana u regiji, kao i katarskom suzdržanosti prema Teheranu, što je za Washington i Rijad dovoljan dokaz da je Iran sjedište terorizma.

Stoga obnavljanje i jačanje iračko-iranskih odnosa ne znači da će te dvije države pojedinačno ili zajednički moći kontrolirati i usmjeravati buduće događaje u krajnje osjetljivoj regiji bez uplitanja sa strane. O daljnjim događajima u Perzijskom zaljevu znatno će ovisiti politika novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena i predstojeći iranski predsjednički izbori.

Aktualni iranski predsjednik Hasan Rohani najavio je kako je odlaskom Donalda Trumpa nastupilo vrijeme za pregovore s Amerikancima, s čime se ne slažu iranski konzervativci koji žele da Iran bude bliskoistočni predvodnik koji bi u potpunosti politički i ekonomski preuzeo naftom bogati Irak. Washington sa svojim bliskoistočnim saveznicima takvo što nikako ne bi prihvatio pa su novi sukobi zbog Iraka i nauštrb njega itekako izgledni.