Sjedila je na klupici ispod drvene nadstrešnice i gledala u mom smjeru. Pogled koji mi je tog popodneva uputila bio je daleko više nego samo običan pogled. Začuđeno a opet nekako znatiželjno gledala me nekoliko minuta, nije se zadržala samo na licu, već mi pogledom ušla u oči, vidjela puno više nego što se vidi na površini, zavirila puno dublje, ispod površine. Na trenutak kao da me pogledala u samu dušu.

Sramežljiv osmijeh razvukao joj se licem i otkrio da joj fale prednji gornji zubi. Uvijek bi ih sakrivala od ljudi, stavljala šaku preko usta, kada bi se smijala, gledala bi u drugi smjer, sve samo da se ne vidi da joj fale. Ali tada je zaboravila na sve. Izgubila se u predivnom iskrenom osmijehu koji je otkrio ono čega se srami. Bio je to trenutak kada mi je poželjela dobrodošlicu, bez i jedne jedine izgovorene riječi rekla je da sam dobrodošao, kimnula je glavom i primila me u svoje dvorište.

Žena je na pragu 30-e, a već ima sedmero djece, sedmero malih stvorenja koja je nemoguće kontrolirati i imati na oku, promatrati, trčati za njima, nadzirati ih. To upravo i radi; ne nadzire ih, već se sami brinu za sebe. Sami se brinu jedni za druge. Djevojčica, rekao bih već cura, u 13. godini života najstarije je dijete ovdje. Odgovornost koju joj je majka stavila na leđa polako ju čini ženom, vrlo mladom, ali vrlo odgovornom. Kada majka nije u blizini, cura ju zamjenjuje. Kuha, pere, čisti, priprema hranu za cijelu porodicu.

Većinom, i to dobrom većinom (u 90 posto slučajeva) jedu čistu rižu, bez ičega kao priloga ili dodatka glavnom jelu. Tu i tamo uleti neka riba što je kupe na cesti ili rak kojeg klinci rukama uhvate u moru. Ne biste vjerovali koliko su uigrani u hvatanju rakova. Sedam klinca – četrnaest šaka je to. Postoji velika šansa samo da jedna šaka uhvati nešto, a kamoli njih četrnaest, izvježbanih, malenih, nepredvidljivih.

Kuha se na otvorenom, na vatri ograđenoj trima ciglama, ispod stare drvene nadstrešnice zaštićenoj krovom od palminog lišća. Kada dođe trenutak da se počinje kuhati, cijela se obitelj momentalno uskladi i ujedini. Za drva za ogrjev koriste se stare otpale palmine grane po koje se odlazi u obližnju šumu, što je posao klinaca. Uigrani su oni i za to, istrenirani, brzi, efikasni i besprijekorni. Samo je nekoliko minuta dovoljno da iz šume dovuku pune ruke otpalih palminih grana te ih odmah stavljaju između tri cigle.

Paljenje vatre isto je njihova zadaća, što rade puno bolje od mene. Ti mali čovječuljci, između osam i 11 godina starosti, ili mladosti, stvore vatru za manje od 30 sekundi. Ma čudo. Prvo stave polomljene palmine grane, slože ih tako da izgledaju kao tipi (indijanski šator), ispod njih uguraju dlačice iz unutrašnjeg dijela kokosove ljuske te sve to zapale. Vatra bukne u nekoliko sekundi. Zatim na tri cigle 13-godišnja cura stavi lonac riže, ponekad, kada ulove rakove, stavi i njih, i to žive, u vrelu vodu. A zatim kuhanje može početi. Promatram ih iz pozadine i vidim veliku složnost, podržavanje, predivna je energija koja ih ujedinjuje. Kakav tim i koja uigranost.

Gol do pasa i mokar od znoja, ispod užarenog sunca stoji lik, podbočen uz kokosovo drvo. Nije se sakrio od užarenog sunca što mu izjeda kožu, već nedodirljivo stoji kao stijena. Boja kože mu je tamna, puno tamnija nego što sam do sada viđao na Filipinima. Tijelo mu je atletske građe, snažno, žilavo. Izgleda eksplozivno. Oči su mu izgubljene u zamišljenom pogledu, u utopiji misli što nekontrolirano lutaju, obavijene mutnim zaštitničkim slojem koji je teško pogledom probiti. Otac, muž i glava obitelji je to. Uvijek odsutan, a opet prisutan. Pojavljuje se samo kada je stvarno potrebno. Cijele dane provodi na obali, nogama do koljena umočen u more, i željeznom šipkom vadi veliko kamenje koje kasnije stavlja na kamion. To mu je posao. Težak i ubitačan, ali taman dovoljan da koliko-toliko prehrani ženu i sedmero klinaca. Vrlo mu često i žena daje svoju ruku pomoći, zbog čega je i odsutna.

Otac je nedodirljiv i teško mu se priđe. Kad završi s poslom i dođe u dvorište, uvijek stoji negdje sa strane i ponosno se drži. Čak i mi kao gosti ne možemo mu prići. Tretiraju ga kao kralja kojemu sve mora biti servirano ispred face, spremno na stolu. To je ujedno jedino mjesto, i vrijeme, kada sjedi među njima, sve ostalo vrijeme kao da ne postoji. Za vrijeme ručka i djeca utihnu i mirnija su nego inače. Boje ga se. Strahopoštovanje je totalno.

Promatrao sam ga sve te dane, kako dolazi i kako odlazi, i nismo progovorili ni riječ, nismo čak razmijenili nijedan jedini pogled. Promatrali smo se samo onda kada drugi nije gledao. Nisam ga ni slikao, da mi barem ostane kao uspomena, već mi je kao slika koja polako gubi sjaj lagano počeo nestajati iz misli. Uskoro ga se neću više ni sjećati, a sve što će o njemu ostati ovaj je upisani redak o jednom čovjeku tamo negdje na malenom otoku, negdje na Filipinima.

Šatore smo podigli između velikih palmi, ispod velikih raširenih grana koje su nas štitile od vrelog sunca i držale u hladu, na rubu zelene površine, nekoliko metara od mora. Svake večeri sjeli bismo na malen kameni zid što nas je odvajao od mora i gledali u daljinu, daleko prema pučini, te promatrali crveno zalazeće sunce kako nestaje u horizontu. Vrlo često nestale bi nam i misli i ostao bi samo zvuk valova, u naletima bi dolazio do nas, polako i smirujuće.

Bili smo veliki sretnici što je tih dana, ili noći, bilo vrijeme punog mjeseca. U osam navečer već bi se pojavio, digao visoko, zamijenio sunce i osvijetlio cijeli otok. Površina mora izgledala je kao tekuće srebro što se neprestano sinkronizirano miče. Zamišljao sam kako plutam, tamo negdje daleko, sam samcat, samo more i ja, i mjesec, pa osvijetljen lunarnim svjetlom tonem u srebrno more.

Često su nam u posjet dolazili klinci koji bi se došuljali iz svoje ne tako udaljene drvene nadstrešnice koja im zamjenjuje kuću, krov od palminog lišća spašava ih od vremenskih uvjeta, čuva glavu od monsunske kiše. Nadstrešnica je bez zidova, neograđena, širom otvorena sa svih strana, bez kreveta ili ičeg sličnog za spavanje noću. Spavaju na dva biljarska stola koji se nalaze na sredini nadstrešnice i zamjenjuju im krevet. Vrlo često posjetili bi nas nakon što se smračilo, a opet zbog punog mjeseca razdanilo, i provodili vrijeme s nama.

Jedne noći otišli su u obližnju šumicu, počupali nekoliko palminih grana i pored naših šatora složili svoju malenu kuću. Više je vukla na prirodan razgranati šator. Željeli su biti pokraj stranaca, valjda da osjete nešto drugo, nešto novo, nešto što prije nikada nisu osjetili. Nakon pola sata druženja neki su se vratili na svoj biljarski stol, dok je nekoliko njih ostalo s nama i prespavalo u svom palminom šatoru.

Vrlo često razmišljali smo o tome kako da im pomognemo, što točno trebamo učiniti da im barem donekle olakšamo ovo, na prvi pogled teško djetinjstvo. Ali tjedan dana boraveći s njima, okruženi tom istom djecom koja su nam na početku izgledala tako siromašno, milo i jadno, shvatili smo da su puno sretnija, slobodnija i bogatija nego što iz percepcije zapadnjačkog uma na prvi pogled izgledaju. Samo malo da se stvari pogledaju dublje i iz nekog drugog kuta, da se pomaknu zastori predrasuda i dopuste sunčevoj svjetlosti da uđe u sobu te da rasvijetli tamu koja godinama stoji između zidova koje smo cijeli život gradili i polako dizali, vidjeli bismo veliku ljepotu u malenim stvarima.

Predivni ljudi, hvala vam na svemu.