Gledao sam ih tog jutra na vrhu vulkana, mimoilazio se s njima, susretao ih na uskim polumračnim puteljcima, propuštao ih da mirno prođu. Pogled mi je često ostao na njima, nepomično sam zurio u to kako nestaju u daljini uske staze. Promatrao sam im lica koja su se sakrivala ispod težine posla koji obavljaju, tražio njihove oči da susretnu moje, zvao ih pogledom, pozdravljao ih ponizno... ali njihove reakcije nije bilo, uzvraćenog pogleda nije bilo, već su gledali mrtvo zamišljeno, u pod ispred sebe, u praznu, nevidljivu točku.

Bili su mislima tisućama milja daleko, maštajući o dalekoj prošlosti ili o bližnjoj budućnosti koja je lišena muke u kojoj se trenutno nalaze. Motrio sam im pokrete krhkog tijela koje se napreže, izvija ispod 70 kilograma teške košare pune sumpora, a koju moraju prenijeti preko nekoliko stotina stepenica i brdovite staze. Gledao sam u rudare koji u krateru vulkana Ijen sakupljaju otrovnu kemikaliju - sumporni dioksid.

Smatra se da su uvjeti u kojima rade jedni od najtežih i najnepogodnijih na svijetu. Za samo pet dolara dnevno svake noći penju se na vrh vulkana iz kojeg se spuštaju duboko u sam krater, do mjesta na kojem na površinu izvire sumpor u kristalnoj formi. S radom započinju oko ponoći, kada vulkan ispušta najveću dozu sumpornog dioksida, što traje sve do zore.

Košare pune te žute otrovne kemikalije, koju još nazivaju ‘vražje zlato’, nose na leđima sat vremena do najviše točke vulkana, odakle ih prosljeđuju radnicima koji ih čekaju s praznim kolicima. Nakon što kolica napune sumporom guraju ih niz vulkan, sve do njegovog podnožja.

Zaprepašćujuća činjenica o rudarima je to što prilikom rada samo nekolicina njih nosi gas-masku, dok ostatak radi bez ikakve zaštite na licu, ne mareći tako za katastrofalne posljedice koje s vremenom dolaze nakon prekomjernog izlaganja sumpornom dioksidu.

Organske deformacije i rak pluća najučestalije su bolesti od kojih rudari s vremenom obolijevaju. Radni vijek traje im dvadeset, trideset godina i rijetko tko od njih doživi duboku starost - razbolijevaju se u kasnim četrdesetima, a oni sretniji u pedesetima. Tada većina njih podlegne bolestima.

Promatrao sam ih tog jutra dok sam se iz samog kratera uspinjao na vrh vulkana. Začuđeni pogled kojim sam ih neprestance gledao ubrzo mi se preobrazio u zamišljen, u pogled iza kojeg se i njihova lica već godinama sakrivaju. Što sve čovjek treba raditi da bi preživio? Što je sve u stanju napraviti kako bi se pobrinuo za svoju obitelj? Zar je obitelj uistinu bitnija nego vlastito zdravlje? Puno pitanja mučilo me tog jutra. Mislima sam odlazio u daleku prošlost i svoje djetinjstvo, promatrao sam tadašnjeg sebe i stazu života po kojoj sam tek počeo gaziti te osjetio iznimnu zahvalnost na životu koji živim. Shvatio sam da imam puno više nego što mi uistinu treba. Hvala ti, živote.