Bila jednom jedna cura duge crne kose, predivnog lica, velikih crvenih usana, kosih očiju, vitkog tijela, istraživačkog duha, buntovnica u duši, po prirodi malo drugačija od svih svojih prijateljica. Životna želja bila joj je putovanje, otići nekamo, nekamo daleko, tamo gdje je nitko neće pronaći, uhvatiti dobar vjetar i napustiti svoju sigurnu luku koju si je polako gradila od ranog djetinjstva čvrstim ciglama uvjetovanih misli. Međutim odrasla je u kontroverznom društvu, čija ideologija ne voli takve pristrane ideje, koje ne voli buntovnike što iskaču iz začarane mase sljedbenika, koje ne voli pojedince drugačijeg mišljenja od onog nametnutog društvom.

Mladenačku želju za putovanjem otežavala joj je sama priroda, to što je nježnije biće, ona bolja polovica dvostranog mača ljudske prirode: otežavalo joj je to što je žena. Svijet u kojemu živi smatra da žena nema baš previše izbora, treba se udati još u mladenačkoj dobi, osnovati obitelj, roditi djecu, brinuti se za njih, kuhati, prati, čistiti, usluživati muža i ispunjavati mu sve želje na kraju dana, kad se vrati kući. To je ono što se mora slijediti. Ali usprkos svemu cura je vjerovala u sebe, u svoju unutarnju slobodu, lišenu svih običaja i zakona koje joj je to isto društvo nametnulo. Napravit ću to jednog dana, otići ću na taj Put, ali moram biti strpljiva, ponavljala je u sebi.

Nakon završene srednje škole upisala je fakultet, pa paralelno još jedan, uspješno ih završila i pronašla posao. Sada već poprilično odrasla, samouvjerena, samoodrživa, iskusnija, cura više nije cura, već žena koja je korak bliže svojoj životnoj želji. Godine su prolazile, godišnja doba se izmjenjivala, a mladenačka želja iz same dubine polako se probijala na površinu. I onda, za vrijeme jednog proljeća, u vrijeme cvjetanja krošanja, u vrijeme stvaranja novog života, novog rađanja, kada se priroda budi i hrani nas ekstravagantnom energijom, kupila je avionsku kartu i odletjela daleko, u daleku zemlju, u kojoj su krave svete i slobodno se šeću ulicom, a bradati sveci duge kose mudruju svojim primjerom.

Na drugoj strani planeta bio je dečko, zgodan dečko, visok, atletske tjelesne građe, poluduge svijetlosmeđe kose, zelenih očiju. Dečko je odrastao u drugačijem okruženju, u blažem režimu sistema, u društvu koje nije tako kontroverzno po pitanju sljedbeništva, koje nije tako zatvoreno po pitanju slobodnog izbora, već više otvoreno, daje slobodu izražavanja, lišenu tradicionalnih običaja; odrastao je u zapadnjačkom društvu.

Ljubav prema putovanju u njemu se pojavila još u tinejdžerskim danima, čupala se iz dubine duše, tražila izlaz prema svjetlu dana, bila sve glasnija, življa i nemirna. Tada je dečko digao palac i otišao na put, ne tako dalek, put po Europi, do Amsterdama i natrag. Bilo je to putovanje kratkog vijeka, ali velikog intenziteta. Vratio se dečko kući, mislio je da će uskoro opet krenuti, uputiti se na neko novo putovanje, u nove avanture, ali prevario se - nije se dogodilo ništa više, već je ostao doma i nikamo više nije otišao. Mjeseci su prolazili, godine isto tako, slijedile su jedna drugu, a on ostao zaglavljen doma, u sobi… i tako osam godina, osam dugih i praznih godina maštao je, maštao o tome da će se želja opet pojaviti, oživjeti pomalo zaboravljena ljubav prema putovanju, a koja je tada već disala na škrge i vegetirala, tek toliko da ne nestane.

I onda, jednog dana, bio je to hladan zimski dan, dogodilo se nešto veliko u dječakovu životu; donio je odluku, čvrstu odluku, odluku iz same dubine duše - da uskoro kreće na novo putovanje, na veliko putovanje, najveće moguće, na putovanje svog života. Odlučio je krenuti na drugi kraj svijeta, i to kopnenim putem, preko mora i planina, brda i dolina. Odlučio je krenuti u daleko Međuzemlje.

Mjeseci su prošli, prošlo je i pola godine, a dečko je svakim danom sve više tonuo u Put, spajao se s njime - došao je i u Indiju, staru zemlju, šarenu i primamljivu, u kojoj su krave svete i slobodno se šeću ulicom, a bradati sveci duge kose mudruju svojim primjerom. Putovao je on izgubljeno, kretao se gore-dolje, vijugao kao zmija na pijesku po njoj, mijenjao sela, gradove, planine i pustinje te jednog dana tako došao u Radžastan.

U Radžastan je došla i cura, ona s početka priče, prolazila je istim gradom u kojem je bio on, i to u isto vrijeme i iste putničke duše. Samotnjačke staze spojile su im se jedne večeri u plavom gradu Jodhpuru, pod krovom iste kuće u kojoj su neplanirano oboje završili. Te večeri su se prvi put vidjeli i postali prijatelji. Putovali su zajedno Indijom ne više od tjedan dana te se razdvojili kao poznanici, kao neki prolaznici, uvjereni da se više nikada neće vidjeti.

Nekoliko mjeseci kasnije dečka je Put odveo nekoliko tisuća kilometara istočnije, u curinu rodnu državu, u kojoj kosooki ljudi nose konusne šešire i štapićima jedu rižu. Zavolio je odmah tu državu, zavolio je on i curu i ona njega, i postali su ljubavnici. Dani su prolazili, tjedni i mjeseci, okrenula se i godina, a dečko je još uvijek bio na istom mjestu, nepomičan i zaljubljen, zarobljen u ljubavi što ga je neplanirano zadesila.

Stiglo je njemu najdraže godišnje doba, proljeće, i nakon dugo vremena digao je putničko sidro i otplovio u nove istraživačke vode. Plovio je on, plovio, sam sa sobom, i tako mjesec dana, udaljio se od cure, a praznina od 2000 kilometara, duga i pusta, bila je između njih i postajala sve veća.

Okrenuo je dečko kormilo, vratio se na sam početak, 2000 kilometara južnije, pokupio curu, stavio ju u svoj brod ljubavi i nastavili su dalje zajedno. Ljubav im je rasla iz dana u dan, bila sve veća, čvršća, povjerenje je postalo jako, snažnije kao nikada do tada. Zadnjih godinu dana putovali su zajedno, mijenjali države, prolazili kroz predivnu prirodu, sakrivenu od svijeta, bili su sami, sami na svijetu, voljeli se, mrzili se, ljubili se, izbjegavali se; bila je to ljubav u potpunosti.

Tada je došao dan, bio je to predivan miran dan, sunce se probilo kroz gust maglovit oblak i obasjalo stazu prema vrhu planine po kojoj su se penjali ljubavnici. Dečka je lagano hvatala nervoza, imao je plan, planirao je učiniti nešto veliko, nešto je što već mjesecima odgađao, od čega je mjesecima bježao, ali ne i toga dana.

Negdje oko podne oblaci su nestali, kao zaboravljene misli u umu neprimjetno otišli, a sunce se ukazalo, toplo i blago, obasjavši vrh brda na koje su stigli ljubavnici. Sjedili su na kamenoj stijeni, pogleda uperenog u veliko jezero što kao plava suza stoji omeđena brdima i planinama te zajedno u tišini gledali u njega. Tada se dečko digao, okrenuo curi, pogledao ju duboko u oči, a bio je to pogled koji gleda u samu dušu, gurnuo je ruku u svoj džep, izvadio malenu plavu kutiju koju je kao blago tjednima čuvao u svom džepu, otvorio je i izvadio prsten te postavio Pitanje, veliko i značajno, pitanje za koje je mislio da ga neće nikada postaviti. Cura je odgovorila, ali ne verbalno, već šutnjom, odgovorila je ogledalom duše, očima, dala je odgovor pogledom što se uzdiže iznad svake izgovorene riječi.