Još prošlog tjedna, predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda Dominique Strauss-Kahn bio je omiljenim predmetom brojnih spinova, spekulacija i predviđanja na temu 'u kojem će se smjeru razvijati njegova uzorita karijera?'. Na potezu od one najspominjanije - uloge protukandidata Nicolasu Sarkozyju na predstojećim predsjedničkim izborima - do ostalih spekulacija o mogućem preuzimanju vodeće uloge u Europskoj središnjoj banci, politički analitičari nisu se libili ikakvih superlativa o čovjeku koji će neminovno ojačati internacionalnu poziciju Francuske
Ako ne već kroz sam predsjednički mandat, onda barem kroz kakvu moćnu međunarodnu organizaciju. Proste činjenice da je izgubio na proteklim unutarstranačkim izborima od Ségolène Royal, da mu je političko iskustvo poprilično limitirano te da nije bilo ikakvih službenih naznaka o preuzimanju ijedne od proklamiranih funkcija, nisu nimalo omele radišne komentatore.
A taj se neprekinuti niz superlativnih vizija zapravo nije zaustavio nakon nemilog događaja u njujorškom hotelu. On se, dapače, samo intenzivirao, promijenivši kurs za 180 stupnjeva i premjestivši se u drugu novinsku rubriku. No u obje strane medijskog praćenja tapka se u tami i barata se strogo poluinformacijama, na temelju kojih se zatim stvaraju brzopotezni profili.
Francuski mediji su se u ekstenzivnom praćenju seksualne afere pokazali bitno manje sočnima od anglosaksonskih, koji su, u svojoj prepoznatljivoj i neodvojivoj kombinaciji nesmiljenog tabloidnog šibanja i moralne ćudorednosti, pronašli u posrnuloj javnoj ličnosti DSK-a novu omiljenu figuru.
Strauss-Kahn se tako iz domene političkih prognoza prometnuo u čitav niz novih, instantno stvorenih uloga, one nezasitnog satira, karikature salonskog ljevičara i, na koncu, one neizbježne, ocvalog pohotnika. Otišli su, naravno, i korak dalje, proglasivši francusku politiku nemiješanja u privatni život političara licemjernom, da ne kažemo libertinskom, i uopće ponovili po tko zna koji put da se na prostoru heksagona na spregu virilnosti i političke moći, koja je upotpunjena opuštenijim moralnim kodom, gleda iznimno blagonaklono.
Najkraće rečeno, debata oko DSK-a, i prije i poslije afere, baveći se političkim prognozama ili seksualnom prošlošću, nije obećavala bogznašto.
U Francuskoj je situacija, barem kroz medijsku scenu, donekle lišena tih napornih ekscesa. Strauss-Kahnove kolege iz Socijalističke stranke, na čelu s Martine Aubry, koja se, u nedostatku snažnijih, karizmatičnijih i omiljenijih ličnosti s ljevice trenutno nameće kao jedina protukandidatkinja Nicolasu Sarkozyju, okupili su se oko statusa quo, prema kojem se optuženiku tek mora dokazati krivnja ili nevinost, nastojeći ostaviti dojam organizirane političke skupine koju dotični skandal nije bitno potresao. Sa strane vladajućeg UMP-a, ta je 'mlaka' reakcija odmah protumačena kao nedopustiva gesta solidarnosti te se jasno i glasno ponovilo da je hotelska sobarica jedina žrtva, a ni u kom slučaju to ne može biti predsjednik MMF-a.
Osobni prijatelji Strauss-Kahna Jack Lang i filozof Bernard Henri-Lévy, neizostavne ličnosti francuske javne scene koje rijetko propuštaju priliku da se izjasne u bilo kojoj javnoj debati, izrazili su svoju zgroženost medijskim linčem. Tek je zamjetno mala količina novinskih napisa posvećena pravnim aspektima afere, koji se u trenutnoj situaciji otkrivaju kao najtrezvenija opcija.
Čini se zapravo da aktualna debata u Francuskoj na temu 'budućnost Francuske bez DSK' ipak dijeli jednu sličnost s anglosaksonskom raspravom, kojom dominiraju žučniji tonovi. Naime, i ona zasad djeluje posve nekonzekventno, izgubljena u zrakomlatnom prostoru između propalih spekulacija od prošlog tjedna i nedostatka novih, u zamornim i besplodnim tričavim prepirkama koje revnosno izbjegavaju ono bitno. Uostalom, trivijalizacija političkog prostora univerzalan je fenomen, a očito nema boljeg lakmus papira od seksualnog skandala.
