Irak. Sirija. Nigerija. Južni Sudan. Ukrajina. Istočno i Južnokinesko more. 'Gdje god pogledate, svijet je zapaljen ili se sprema konflikt. Na prvi pogled su ta previranja jedan o drugom neovisni događaji, potaknuti specifičnim i jedinstvenim okolnostima. No ako se promatra pažljivije, sva ta krizna žarišta dijele nekoliko karakteristika – paklenu kombinaciju etničkih, religijskih i nacionalističkih antagonizama koji su dovedeni do ključanja fiksacijom na energetska pitanja', konstatira na početku svoje analize naslovljene '7 Places Where Fossil Fuels Are Fueling Conflict’, odnosno 'Sedam mjesta na svijetu gdje gorivo dolijeva ulje na vatru', novinar Michael Klare, inače profesor na koledžu Hampshire za časopis Mother Jones. Dakle, gdje ima nafte, ima i rata.

Naravno, ne treba zanemariti da u svim tim sukobima ulogu igraju i stara neprijateljstva između susjednih, pa i izmiješanih naroda i religijskih korpusa, pa se u Iraku i Siriji sukobljavaju Suniti, Šijiti, Kurdi i Turkmeni, u Nigeriji ratuju kršćani, muslimani i razna plemena, u Južnom Sudanu Dinke i Nueri, a u Istočnom i Južnokineskom moru Kinezi, Vijetnamci, Filipinci i Japanci.

No, upozorava Mother Jones, bilo bi prejednostavno sve svaliti na leđa 'vjekovnih mržnji', jer svaki od tih sukoba svjedoči da se bori i za kontrolu nad prirodnim resursima, ponajviše za naftu i prirodni plin. 'Nemojte se zavaravati, riječ je o energetskim ratovima 21. stoljeća.'

Vlade Rusije, Nigerije, Iraka, Sirije i Južnog Sudana veliki dio svojih proračunskih prihoda dobivaju zahvaljujući prodaji energenata, a moćne energetske korporacije imaju ogromnu moć u tim, i ne samo tim, dijelovima svijeta. Dakle, tko kontrolira izvore nafte i prirodnog plina, kontrolira i sakupljanje i raspodjelu novčanih resursa te su spomenuti sukobi zapravo oko kontrole nacionalnog prihoda, unatoč patini historijske mržnje.

Nadalje, živimo u svijetu usmjerenom na energiju, u kojemu kontrola nad istom podrazumijeva i geopolitičku moć, a zbog toga su i mnogo veće šanse da će biti miješanja izvana u državama koje su bogate naftom i prirodnim plinom. Tako je i ISIL, koji je zauzeo velike dijelove Sirije i Iraka, bio pažljiv da zauzme i najvažnije iračke nafte, kako bi imao sredstva za stvaranje svojeg kalifata.

Ukrajinska kriza je ovoga puta eksplodirala zbog sporazuma s Europskom unijom o bližim ekonomskim i političkim vezama, a iako Ukrajina sama po sebi nije značajan proizvođač energenata, riječ je o državi koja je vrlo važna za transport istih. Nesuglasice između Ukrajine i Rusije o plaćanju isporučenog prirodnog plina već su prethodno dvaput dovele do zatvaranja slavine, pa čak i energetske nestašice u Europskoj uniji. Rusija je u energetskom smislu profitirala od aneksije Krima, na kojemu su već istraživanja vršili predstavnici naftnog diva Exxon Mobil, a smatra se da pod Crnim morem imaju velike rezerve nafte i prirodnog plina.

U Južnom Sudanu i Nigeriji je, pak, zajedničko to što su se strukture vlasti posve kompromitirale u narodu svojom korupcijom od strane naftnih korporacija, pa tako ekstremni islamisti iz skupine Boko Haram – najpoznatiji po masovnim otmicama djevojčica – dobivaju podršku jer se bore protiv pljačkaške centralne vlasti. Kako većina Nigerijaca preživljava s dva dolara dnevno, islamistima nije teško dobiti podršku za borbu protiv korumpirane vlade, koja uopće ne skriva raskoš u kojoj živi.

Kada je pak riječ o konfliktima u kineskim morima, tu je na prvi pogled riječ o borbi za nekoliko otoka, atola i zaljeva. No sukob između Kine i Vijetnama je zapravo započeo kada je Kina poslala svoju najveću naftnu platformu HD-981 u more koje Vijetnam smatra svojim. Kina je onda naftnu platformu okružila brodovima svoje ratne mornarice i kriza je stvorena.

Na kraju svoje analize profesor Michael Klare zaključuje: 'Možda će jednoga dana razvoj obnovljivih energija poništiti trenutni aksiom, ali u sadašnjem svijetu ako vidite da se negdje razvija konflikt, obratite pažnju na to jesu li u igri energenti.'