Kad je Meloni po prvi put 2008. godine ušla u vladu postavši najmlađa talijanska ministrica u 31. godini, zaklela se da neće biti iskvarena ‘prstenom moći’ – što je referenca na središnji motiv Tolkienovih djela.

Te je godine za jedan časopis pozirala pored kipa Gandalfa, bradatog čarobnjaka i jednog od glavnih likova u Tolkienovom izmišljenom Međuzemlju.

Četrnaest godina poslije, koalicija desnih stranaka koju je predvodila Meloni osvojila je većinu glasova na općim izborima u Italiji, čime je ona postala prva talijanska premijerka u povijesti.

Na posljednjem predizbornom skupu u Rimu pozvala se na Aragorna, još jednog od Tolkienovih likova, i njegov vatreni govor prije bitke.

Četrdesetpetgodišnja Meloni jasno je naznačila da legende o prstenovima moći smatra mnogo većim od pukih fantastičnih djela i da one nadahnjuju njezin pogled na svijet i politiku.

„Mislim da bi Tolkien bolje od nas mogao izraziti ono u što konzervativci vjeruju”, rekla je za The New York Times koji se u članku objavljenom prošlog tjedna bavio njenom cjeloživotnom fascinacijom Tolkienovim svijetom.

Mali zmaj Underneta

Meloni je imala 11 godina kada je prvi put pročitala Gospodara prstenova, četiri godine prije no što se pridružila podmlatku postfašističkog Talijanskog socijalnog pokreta (MSI).

U svojim se dvadesetim godinama pojavljivala u internetskim 'chat' sobama pod pseudonimom Khy-ri, nazivajući se „malim zmajem Underneta (popularne chat platforme)”, gdje je raspravljala o svojoj strasti prema fantastičnoj književnosti, a osobito prema Tolkienovim djelima.

U stvarnom pak se životu Meloni odijevala u hobita, maleno biće dlakavih nogu iz Tolkienovog Međuzemlja. S drugim mladim aktivistima okupljala se na „zvuk roga Boromira (protagonista iz Gospodara prstenova)”.

Sve to bi se moglo činiti više kao neka mladenačka zaluđenost fantastičnim djelima i visokobudžetnim epskim filmovima nego politička militantnost, napisao je Jason Horowitz za The New York Times, kada Tolkienova mitologija ne bi predstavljala toliku inspiraciju za generacije postfašističke mladeži.

Sam je Tolkien uvijek odbacivao tvrdnje na njegova djela sadrže suvremene političke poruke, a totalitarnih se politika gnušao.

Ipak, njegove epske priče o svjetloputim ratnicima koji odbijaju napade mračnih orčkih hordi već dugo potpiruju optužbe za rasne predrasude.

Na sličan se način sentimentalnu privrženost hobita prema njihovom netaknutom kraju Shireu povezuje sa ksenofobijom i odbacivanjem modernog.

Prema takvim interpretacijama, Tolkienov opus pruža metaforičko nadahnuće za njezinu opsesivnu obranu „kršćanske civilizacije”, tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i državnih granica, za koje smatra da ih podrivaju globalizacija, društvene promjene i imigracija.

Hobitski kampovi

To što se talijanska premijerka često poziva na Gospodara prstenova nije iznenadilo Paola Heywooda, antropologa na Sveučilištu Durham, koji je istraživao talijanske fašističke pokrete.

Krajnje desni pokreti diljem svijeta „oduvijek su bili fascinirani slikama muževnih nordijskih heroja u Tolkienovim djelima”, objasnio je Heywood.

Početak opčinjenosti talijanske krajnje desnice Tolkienom može se smjestiti u rane 70-e godine prošloga stoljeća kada je objavljen prvi prijevod Gospodara prstenova, za koji je predgovor napisao Elemire Zolla, filozof i proučavatelj misticizma.

Prema Zolli, Tolkienovi mitovi „predstavljaju vječnu filozofiju koja se ima smatrati nedvosmislenim odbacivanjem modernog svijeta”, napisao je Tobias Hof, povjesničar sa Sveučilišta u Münchenu, koji se bavio europskim fašističkim pokretima.

Takvo je čitanje Tolkienovih djela bilo popularno među mladeži krajnje desnice, koja se osjećala ugušenom starom gardom MSI-ja te je tražila novo nadahnuće, rekao je Hof.

Ova potraga za novim herojima stigla je „u vrijeme dominacije lijevih i krajnje lijevih mladenačkih pokreta, kada su se oni s drugog kraja spektra osjećali izoliranima”, rekao je Heywood.

Krajem 1970-ih godina, Tolkienmanija krajnje desnice nadahnula je stvaranje „Hobitski kampova”, gdje su se obožavatelji Tolkiena sastajali radi čitanja, političkih rasprava i desničarskih rock koncerata, koje su neki nazvali „fašističkim Woodstockom”.

Kampovi su se prestali održavati 1981., kada je Meloni imala svega četiri godine, no nakon nešto više od 10 godina, posjetila je njihovu svojevrsnu obnovu, festival „Hobbit 93” u Rimu.

Tamo je pjevala zajedno s desničarskim sastavom Compagnia dell'Anello (Prstenova družina), čija je pjesma „Sutrašnjica pripada nama” postala himna MSI-ovog podmlatka.

Vilenjaci umjesto Mussolinija

Dok su takva okupljanja nadahnula mladež Melonine generacije, njihov je stvaran utjecaj na talijansku postfašističku desnicu ostao ograničen, rekao je Piero Ignazi, politolog sa Sveučilišta u Bologni, dodavši da je kampove organiziralo manjinsko krilo MSI-a.

„Ne treba preuveličavati značaj Tolkienovog opusa za kulturu talijanske krajnje desnice”, objasnio je Ignazi, koji smatra da je usredotočenost na pisca dio Melonine komunikacijske strategije.

„To je dio njezina brenda - slika žene koja je manje agresivna od ostalih krajnje desnih lidera. Njezine bi kulturne reference trebale biti dostupne i prihvatljive svima”, rekao je Ignazi.

Premještanje fokusa na hobite, vilenjake i druga fantastična stvorenja zasjenilo je druge, mnogo manje ugodne aspekte krajnje desnog repertoara, počevši od ličnosti iz talijanske fašističke prošlosti, dodao je Heywood.

Ona se neće navući da govori o Benitu Mussoliniju, rekao je Heywood, misleći na bivšeg talijanskog fašističkog diktatora, kojeg je Meloni na početku svoje karijere hvalila, no sada ga izbjegava uopće spominjati.

Umjesto toga, Heywood smatra da Meloni upotrebljava svoju strast prema Tolkienu kako bi ostvarila dvostruku korist: istodobno se dodvorava široj publici i veteranima hobitski kampova.