'Predsjednik' je, kako se oglašava, zapravo prvo cjelovito filmsko djelo koje obrađuje život i rad osnivača moderne hrvatske države i njenog prvog predsjednika, i to kroz nekoliko ključnih epoha dvadesetog stoljeća i razgovore s više od 80 domaćih i inozemnih sugovornika. Tuđmana je utjelovio zagrebački glumac Vinko Kraljević, a Josipa Broza Tita glumi Filip Starešinčić, dok je glazbu napisao čuveni Alfi Kabiljo.

U razgovoru za tportal Gordan Malić pojasnio je motive svog novog pothvata, ali i ono što ga je tijekom rada ponajviše intrigiralo: različite negativne mitove koji se uz Tuđmanovo ime vežu i danas, a koji su u pravilu iracionalni. Oni se kreću od dogovorenog rata i izdaje Vukovara, preko privatizacije i osobnog Tuđmanova bogatstva, do diktatorskog ili autokratskog karaktera njegove vlasti i označavanja prvog hrvatskog predsjednika ustašom ili komunistom, kako komu odgovara.

'Tuđmanom se istraživački bavim još od snimanja serijala 'Hrvatski premijeri osobno'. U posljednjih nekoliko godina obavio sam preko stotinu intervjua s ljudima koji su ga poznavali po različitim osnovama: politički, znanstveno, kao suradnici, privatno, prijateljski ili neprijateljski. Za njega, kao i za svaku historijsku ličnost, važi pravilo da ga se najbolje vidi tek u historijskom kontekstu. Tako sam i koncipirao serijal', kaže Malić za tportal.

'Franjo je krivac za sve'

'Zanimljivo je da Tuđmanovi kritičari najčešće izvrću taj kontekst i dvadeset godina nakon smrti tretiraju ga kao da je živ i kriv za razne probleme koji nas muče jer ne znamo kako se baviti njima. U onome čime se on bavio bio je apsolutno uspješan: Tuđmanov cilj bio je suverena Hrvatska, koju je i ostvario pobjedom u Domovinskom ratu. Bio je državnik i vojskovođa. O svemu drugom možemo misliti različito, da je mogao još ovo ili ono ili ovako i onako, ali to su nesporne stvari. Nažalost, onaj dio javnosti koji kritički gleda na Tuđmana stavlja te stvari u drugi plan, kao da su sporedne, u smislu: 'Dobro, stvorio je državu, pobijedio u ratu, i...?'

A u prvi plan ističu ono što nas muči ovog trenutka - korupciju, klijentelizam, školstvo, zdravstvo, demografiju… Nemamo pojma kako to riješiti, ali Franjo je krivac!' kazao je Malić.

Po njemu, hrvatska javnost ni danas nije sposobna objektivizirati svoju povijest, nego je doživljava emotivno i privatno: pa čak i rat koji se dogodio prije 75 godina i koji s nama nije imao neposredne veze jer smo se kolateralno zatekli u njemu. Za većinu negativnih stavova o Tuđmanu Malić tvrdi da su nastali na paradigmi 'za i protiv' te da su potpuno iracionalni: dio ih je proizvod velikosrpske propagande, ali većina su zapravo iracionalni, bizarni konstrukti koji se ne mogu nazvati ni kritikom.

Mit o dogovorenom ratu

'Prvi i najrašireniji negativni mit onaj je o dogovorenom ratu i time sam se dosta bavio u nekim epizodama serijala. Tezu da se rat vodio po nekakvom planu Tuđmana i Miloševića iz travnja 1991. godine sa sastanka u Karađorđevu lansirali su Stipe Mesić i Josip Manolić dvije godine kasnije, 1993. godine, za vrijeme sukoba u HDZ-u. Ukoliko su znali za taj dogovor 1991., što su čekali? Zašto nisu obavijestili javnost o tome i napustili funkcije? Zašto izlaze s tim tek kad su im pozicije u stranci postale upitne? Mit o dogovoru Tuđman-Milošević podrazumijevao je podjelu Bosne i Hercegovine još u proljeće 1991., a samo nekoliko mjeseci kasnije Milošević je podijelio Hrvatsku i iduće četiri godine ratovao na prostoru Hrvatske. Sve dok ga, u konačnici, Tuđman nije vojno i politički porazio. Nisu ga pobijedili ni Mesić, ni Manolić, ni Izetbegović, a ni NATO. To nam je u kameru priznao i jedan od najbližih Miloševićevih suradnika, Borisav Jović', obrazlaže Malić svoj stav o ovom mitu o Tuđmanu.

Drugi je, kaže, onaj o navodnoj izdaji Vukovara:

'Jedan je od najgorih. Izvorno je plod specijalnog rata koji se neprekidno vodio iz Beograda, ali u domaćem narativu bio je duboko nemoralan. Ne samo da je Tuđman bio vrhovni zapovjednik, pa bi onda trebao prvo izdati sam sebe, nego je Vukovar kasnije oslobođen bez ispaljenog metka', kaže sugovornik tportala.

'Uspio u svemu osim u tome da se obogati'

'Privatizacija, nažalost, nije mit, ona se dogodila i bilo je kriminala koji je ostao nekažnjen, čime je negativno obilježen dio Tuđmanova naslijeđa. Iako je privatizirano tek nešto manje od trećine društvenog, tj. državnog kapitala u poduzećima, jer najveće tvrtke, poput glavnih turističkih poduzeća i zemljišta, za njegova života nisu prodavane. Banke su krenule u pretvorbu i privatizaciju još u vrijeme Ante Markovića. Ipak, mit o 'Tuđmanovih 200 bogatih obitelji' koje su se trebale obogatiti privatizacijom nije utemeljen jer on to nikad nije spomenuo. Nije se bavio privatizacijom. Oslonio se na naše vodeće stručnjake, a to u serijalu priznaje i sam Stipe Mesić. U jednom razgovoru o privatizaciji Tuđman je rekao da se ne treba bojati bogaćenja, nego siromašenja, i da francusku ekonomiju vodi privatni kapital 200 francuskih obitelji. U konačnici, hrvatsko tržište osvojilo je njih 20', objašnjava Malić.

'Negativni mit o osobnom Tuđmanovu bogatstvu eksploatiran je nakon članka u Jutarnjem listu o njegovoj ušteđevini od 200 tisuća maraka. Po meni, Tuđman je pogriješio što taj novac nije prijavio u imovinsku karticu jer bi to bio najbolji dokaz da ništa nije ukrao. Lani je njegova obiteljska kuća dopala pod ovrhu države zbog poreznog duga, i to je bila vijest na zadnjim stranicama novina. Tuđman je cijelog svog radnog vijeka obavljao visoke vojne, civilne i najviše državne dužnosti, a imao je životnu ušteđevinu u vrijednosti boljeg stana u Zagrebu. Ne dva, kao kod Mesića, ili pet stanova plus vikendica, kao kod Josipovića. Zapravo, može se reći da je Tuđman uspio u svemu osim u tome da se obogati', smatra Malić. Slično argumentira na optužbe o prvom hrvatskom predsjedniku kao diktatoru koji je ukinuo slobodu govora i provodio cenzuru po medijima.

Zvijezde neovisnog radija u kabinetima SDP-ova predsjednika države

'To je potpuno neosnovano. Privatno i neovisno izdavaštvo procvalo je pod Tuđmanom i tada su nastala prva medijska carstva, uglavnom na kritici njegova režima. Prosvjed za Radio 101 bio je manipulacija skupine ljudi koja je tražila da im se produži nacionalna koncesija, što se nikad prije ni poslije nije dogodilo na sličan način. Obično bi se pisale žalbe u za to predviđenom zakonskom roku. Zvijezde tog neovisnog radija kasnije su završile u kabinetima SDP-ovog predsjednika države i SDP-ovog premijera.

Pravi razlozi prosvjeda ležali su u izbornom inženjeringu u Zagrebu, nakon tzv. zagrebačke krize, koji je provodio sam predsjednik Tuđman. Nakon što nije našao načina da instalira HDZ-ovog gradonačelnika učinio je to kupovinom glasova dvojice HSS-ovaca. HDZ-ova prevlast u Zagrebu nije dugo trajala, na idućim izborima pobijedio je SDP-ov kandidat, ali politička trgovina nije prestala. Može se reći da je izdignuta na višu razinu. Inače, Bandić je bio jedan od ključnih logističara u prosvjedima za Radio 101, drži Malić.

Idući mit: Tuđman kao komunist i Tuđman kao ustaša?

Koga je primao u privatnom večernjem terminu

'Negativni mit o Tuđmanu ustaši jednako je glup kao i onaj o Tuđmanu komunistu. Pravaši ga ne vole jer im je kao antifašist ukrao revoluciju, na isti način na koji ortodoksna ljevica ne voli Račana jer mu je to dopustio. Tuđman je bio prvi naš revolucionar koji se nije ponašao kao političar s kojim počinje povijest, kao što su to učinili Pavelić i Tito. Naprotiv, Tuđman je u svojim izjavama i u programu stranke jasno naglašavao kako je prije njega bilo sve drugo. I Radić i Starčević i Tito. Pavelića bi preskočio', objašnjava autor novog serijala i za kraj otkriva neobičnu priču:

'Ako me pitate što Tuđmana doista razlikuje od svih državnika koji su dolazili poslije njega, mogao bih vam to reći kroz fragment jedne od zadnjih epizoda serijala. Tuđman je imao svoj večernji termin koji je bio apsolutno privatan i koji je u vrijeme rata bio rezerviran za Gojka Šuška. No pred kraj života Tuđman u tom terminu nije primao HDZ-ovce koji su se već bili zakrvili oko njegovog naslijeđa, nego - Ivicu Račana. Što to govori? Iako jednom nogom u grobu, drugom je držao vrata kroz koja je gledao u budućnost Hrvatske i htio je znati što će biti s državom nakon njegove smrti. Postoji li danas političar koji vidi Hrvatsku dalje od svog mandata? Ne, nema ga: svaki od njih nakon sebe očekuje potop.'