Vrijeme pred ručak u Domu za starije osobe Centar u Klaićevoj ulici u Zagrebu teče sporo i spokojno. Povremeno dolazi i odlazi 'jelonoša', kako zovu one koji u posudama raznose obroke osobama koje žive u svojim domovima. 

Devedesetdvogodišnja Mirna Šiljak sjedi u holu i pije kavu iz automata. Žali što se zatvorio kafić preko puta doma pa su izgubili svoj društveni centar. Pridružuje joj se i mlađi muškarac, kojemu je važno da je dom u centru jer mu je sve blizu. Tu su i druge dvije stanarke doma, a s jednom od njih Mirna pjeva u zboru. Došle su uz pomoć hodalica. Mirna Šiljak koristi štap, nije joj nužan, ali pazi da ne padne, a i to joj je uspomena od pokojne prijateljice iz doma. Već je 12 godina u njemu i zadovoljna je. Ne žali se ni na hranu, ni na smještaj, ni na cijenu, ni na zaposlenike. Njezine prijateljice se slažu, ali i kažu da su postale zadovoljne tek kada im je prošao šok zato što su uopće u domu.

Najbolje bi bilo kada bi ljudi mogli što duže ostati u svom domu, kažu. No za to bi trebao biti razvijeniji sustav podrške – recimo da im se dostavlja hrana ili pomaže u kući, što su socijalne usluge propisane zakonom, no u nekim krajevima nisu izvedive jer nema pružatelja takve usluge.

Javni domovi dvostruko jeftiniji

Ako baš mora navesti što bi se moglo poboljšati, Mirna Šiljak će reći da bi bilo dobro da ima više zaposlenika, njegovateljica, naprimjer. Smještaj u tom domu, koji je tzv. javni dom, u jednokrevetnoj sobi iznosi 3100 kuna mjesečno. Za one koji su nepokretni i u stacionaru su cijena je 2950 kuna. Iako je i to puno za velik broj umirovljenika u Hrvatskoj, otprilike je dvostruko jeftinije nego smještaj u privatnim domovima u Zagrebu. No zato u privatnim domovima ima mjesta, a za javne možete godinama biti na listi čekanja. Mirna Šiljak čekala je 10 godina. Sin joj je nedavno umirovljen pa ga nagovara da se i on prijavi za taj dom, ionako će proći godine dok ga ne prime. ‘Rekla sam mu da ga ja čekam ovdje’, smije se.

Na listama čekanja je 17 tisuća ljudi

Nedostatak smještaja i manjak kadra te nedovoljno ulaganje u edukaciju onih koji rade glavni su problemi javnih domova za starije osobe. To nam kaže i ravnateljica doma Centar Štefica Karačić. Na listama čekanja se, prema posljednjim dostupnim podacima, nalazi 17.000 osoba u Hrvatskoj pa se na smještaj čeka između četiri i osam godina.

Po kvaliteti života starijih osoba, neovisno nalaze li se u domu za starije ili ne, Hrvatska se nalazi tek na 61. od ukupno 96 rangiranih mjesta, prema mjerenju Global Age Watcha. Najlošije smo ocijenjeni po financijskim uvjetima života starijih jer mnogi od njih u Hrvatskoj žive u siromaštvu.

Čak 92 tisuće mirovina manje od 500 kuna

Gotovo polovica umirovljenika je u 2015., za kada su uzimani parametri za rangiranje, primala mirovinu manju od prosjeka od 2.237,89 kuna, a za čak 92 tisuće njih mirovina je iznosila manje od 500 kuna. Gotovo 18 posto ukupnog stanovništva Hrvatske starije je od 65 godina. Dijelu te populacije potrebna je sustavna podrška, bilo kroz organiziranu pomoć i podršku u kući, bilo kroz institucionalnu skrb. Prema Europskom istraživanju o kvaliteti života (EQLS), provedenom 2007. i 2008., Hrvatska je među tri zemlje u Europi, uz Italiju i Estoniju, u kojima se uglavnom članovi obitelji brinu o svojim starijima.

Ugovori o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju nerijetko su područje prevare

Supružnici, posebice supruge, primarni su skrbitelji starijih u Hrvatskoj, ali neformalnu skrb pružaju i prijatelji te susjedi. Ugovori o doživotnom i o dosmrtnom uzdržavanju nerijetko su područje prevare starijih, koji prepišu svu svoju imovinu uzdržavatelju u zamjenu za skrb, a onda ostanu bez imovine, pravne zaštite i dogovorene skrbi. Kako bi se izbjegle takve prevare barem na razini sustava skrbi o osobama starije životne dobi, trebalo bi se osoblju i vlasnicima domova, liječnicima, odvjetnicima i njegovateljima onemogućiti sklapanje takvih ugovora.

Posjetili smo dom Centar jer je Ured pučke pravobraniteljice prošlog tjedna objavio Nacionalno izvješće ‘Ljudska prava osoba starije životne dobi u sustavu nacionalne skrbi’, u sklopu Europske mreže nacionalnih tijela za ljudska prava (ENNHRI), kojom pravobraniteljica predsjeda. Za potrebe izvješća timovi Ureda pučke pravobraniteljice nenajavljeno su obišli pet ustanova za dugotrajnu skrb o starijima. Razgovarali su s korisnicima i djelatnicima. Posjetili su tri tzv. javna doma (Dom za starije osobe sveti Josip u Zagrebu, županijski Dom za starije i nemoćne Kantrida u Rijeci, županijski Dom za starije i nemoćne osobe Slavonski Brod) i dva u privatnom vlasništvu (privatni Dom za starije i nemoćne sv. Polikarp u Puli i privatni Dom Vita nova u Bjelovaru).

‘Dolaskom ovdje gubi se svaki sram’

Pokazalo se da u svim javnim domovima nedostaje osoblja pa je tako u zagrebačkom Domu sveti Josip zaposlenog osoblja čak 30 posto manje od broja sistematiziranih radnih mjesta. Posjet domovima je ukazao i na to da se, kako je korisnica jednog od domova izjavila, ‘dolaskom ovdje gubi svaki sram’.

Naime ne vodi se računa dovoljno o privatnosti i dostojanstvu starijih pa je tako relativno često da se njega nepokretnih i polupokretnih osoba obavlja pokraj širom otvorenih vrata, dok su u blizini posjetitelji ili slučajni prolaznici, a zaposlenici nisu ni svjesni da time ponižavaju ljude. Također se u pravilu ne vodi računa kojeg je spola njegovatelj, a žene znaju odbijati muške njegovatelje, ili je praksa takva da se više korisnika zajedno kupa. Iako je uočeno da se osoblje prema korisnicima u svim posjećenim ustanovama odnosi s poštovanjem, ponekad ih se tretira kao djecu.

Također se utvrdilo da se zbog sve rigoroznije štednje u sustavu štedi i na grijanju, koje se ne pali unatoč niskim vanjskim temperaturama. Kako su zadnjim Zakonom o socijalnoj skrbi ustanove socijalne skrbi izjednačene s privrednim subjektima, tako se, primjerice, domu Centar udvostručio trošak grijanja pa tako mjesečno grijanje plaćaju čak 200.000 kuna, kaže nam ravnateljica Štefica Karačić.

Osiguranja za naplatu

Kako bi osigurali naplatu svojih usluga, u nekim su domovima korisnici prisiljeni potpisati suglasnost da im mirovina sjeda na račun doma, čime se zadire u njihovu imovinu. U nekima se pak naplaćuju razni ‘skriveni troškovi’ o kojima prije naplate nisu obaviješteni. Primjerice, dodatno se naplaćuje korištenje hladnjaka, ventilatora, klimatizacijskog uređaja, pranja rublja, a negdje se naplaćuju i usluge koje nisu specificirane.

Timovi su naišli i na osobe koje su u domovima smještene bez jasno izraženog pristanka. Jedna takva korisnica je pak jasno izrazila želju za povratkom kući, a zadržavanje u domu protiv nečije volje predstavlja ograničavanje slobode kretanja i čin je nasilja. No toj je osobi, iako nije lišena poslovne sposobnosti, dodijeljen ‘poseban skrbnik’ koji je u njezino ime napravio trajne naloge na njezinim računima za plaćanje smještaja u domu.

Tako je, osim manjka mjesta i zaposlenih u domovima za starije i nemoćne, nedostatak edukacije o ljudskim pravima i među zaposlenicima i među korisnicima glavni uzrok kršenja prava u tim ustanovama.

*Tekst je dio serijala o diskriminaciji u sklopu projekta 'Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj' koji provodi Centar za mirovne studije kao dio programa Glavne uprave za pravosuđe i potrošače – programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. – 2020. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Centra za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije i Ureda za udruge Vlade RH.