I dok je ožujak 2015. donio 'mini' lokalne izbore pri čemu su izlasci na birališta u sedamnaest hrvatskih gradova i općina poslužili za odmjeravanje snaga dvaju najjačih političkih blokova i njihovih izazivača, ostaje dojam da je na ovim izborima izostalo ključno izjašnjavanje birača kada je posrijedi lokalna politika. To su potencijalni izbori u Zagrebu koji politički ponovno postaje hrvatski 'grad slučaj'. Aktualni je zagrebački gradonačelnik drugi put u pola godine završio u pritvoru, njegova je zamjenica u međuvremenu postala njegova moguća najveća politička suparnica, a najjače političke stranke u zemlji na razini glavnog grada nemaju kandidatkinje i kandidate iz svojih redova koji bi imali veće izglede u novoj utrci za mjesto čelne osobe izvršne vlasti u gradu. Doda li se tomu ključni apsurd hrvatskoga političko-pravog realiteta u kojem je Milan Bandić i dalje formalno na čelu grada za što uredno prima plaću, ali mu je onemogućeno obnašanje gradonačelničkih dužnosti, Hrvatska i Zagreb uistinu djeluju i politički i pravno apsurdno. No, taj apsurd, kao i uvijek, skupo plaćaju građani.

Kako je uopće moguće da u jednoj demokratskoj pravnoj državi gradonačenik ne može obnašati svoju dužnost, ali je i dalje na svom položaju? Pravne i logičke praznine koje takvo što omogućuju upravo su dovedene do krajnjih granica pri čemu su građani hrvatske prijestolnice stavljeni u položaj političkih taoca volje malog broja ljudi. Ovaj bi položaj najlakše i najbrže mogao riješiti sam gradonačelnik odlučivši se na ostavku i na taj način raspisivanje novih izbora za svoj položaj. Međutim, njegov bi eventualni potez trebali slijediti i članovi zagrebačke skupštine čije bi ostavke u situaciji političkih preslagivanja mimo volje birača, također bile doprinos rješavanju aktualne pat pozicije. Točno na polovici mandata i Milan Bandić sa svoje dvije zamjenice Sandrom Švaljek i Vesnom Kusin, i svi članovi Skupštine Grada Zagreba, poprilično su daleko od onoga što su i kako ponudili biračima prije dvije godine na redovitim lokalnim izborima. Na njima je Milan Bandić uvjerljivo pobijedio svoje protukandidate, dok je njegova kandidacijska lista osigurala skupštinsku većinu u dogovoru s koalicijskom listom HSLS-a i HSS-a te s HSU-om s koalicijske liste SDP-a. Tijesno, ali čvrsto, osobito jer HDZ ni na koji način nije dovodio u pitanje Bandićev primat i u predstavničkom tijelu. Dvije godine poslije gradonačelnik je ponovno u pritvoru, a izvorna skupštinska većina u najmanju ruku rahla.

Zakon, dakako, omogućuje da na gradonačelničkom mjestu u određenim slučajevima sve do novih redovitih izbora bude i netko sa zamjeničke pozicije, a da se većina u predstavničkom tijelu može uspostavljati neovisno o prvotnom dogovoru. Upravo se u ovakvoj situaciji Zagreb danas nalazi. Uostalom, grad funkcionira, tramvaji voze, semafori se pale i gase, a lanjski je snijeg uredno očišćen. Treba li građanima više? U demokratskom višestranačkom sustavu koji predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske uz zajamčeno pravo na lokalnu samoupravu, treba puno više. Konkretno, jasan odgovor na pitanje tko je na temelju neposredno izražene volje birača ovlašten upravljati gradom i za to upravljanje odgovarati. Na pravoj, a ne na uvjetnoj slobodi kako to već u Hrvatskoj biva. Stoga bi najbolji potez Milana Bandića u ovom trenutku bila ostavka i testiranje povjerenja među zagrebačkim biračima.

Dođe li do toga, Bandićev izborni nastup i nastup njegove stranke u nastajanju nije upitan. Međutim, upitan je njihov rezultat, kao i rezultati ostalih aktera s prošlih izbora. Novi bi se izbori, naime, mogli svesti na dvoboj između Milana Bandića i Sandre Švaljek koju je Bandić svojedobno odabrao, čime bi politički apsurd bio doveden do krajnosti. Ostali mogući sudionici gradonačelničkih izbora, barem oni iz političkih stranaka, u tome bi uglavnom statirali. Predsjednik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić uoči mogućih izbora ima nemoguću dvojbu: ne pojavi li se na njima proglasit će ga gubitnikom, a sudjeluje li na njima sigurno će izgubiti. Za koaliciju oko HDZ-a i HSLS-a najisplativije bi bilo podržati Sandru Švaljek, jer bi se izvorni HDZ-ov kandidat s SDP-ovim borio za treće ili četvrto mjesto. Poglavito nakon najave HNS-ove ministrice Anke Mrak-Taritaš o izlasku na izbore i vrlo vjerojatnog nastupa nekoga ispred ostalih stranaka poput ORaH-a i Živog zida. Ostvare li ORaH Mirele Holy i Živi zid Ivana Vilibora Sinčića na potencijalnim zagrebačkim izborima slične rezultate kao na aktualnim prijevremenim izborima diljem Hrvatske, treći će se politički put ponovno otvoriti za nove zvijezde (padalice). S druge strane, mogući skupštinski izbori u Zagrebu potvrdili bi prednost HDZ-ove koalicije nad SDP-ovom koja se već dogodila na prošlim europskim izborima na kojima je HDZ s partnerima prvi put nakon 1997. u Zagrebu bio bolji od SDP-a i njegove koalicije. I dok se zagrebački HDZ diže makar na valu nacionalne podrške za stranku Tomislava Karamarka, zagrebački SDP zadnjih pet godina tone brže od nacionalnog te se prvi put nakon 1997. našao u oporbi.

Na kraju, mogu li se Zagrebu dogoditi političari i neovisne liste kakvi su protekle dvije godine došli na vlast u Metkoviću, Omišu i Vrgorcu? Ili barem ostvarili dobre izborne rezultate kao u Splitu i Dubrovniku? Sigurno da, ali su za takav ishod potrebni novi ljudi i ideje, kao što je potrebno izbjeći zamke nakon više nego solidnih rezultata Josipa Kregara i njegove liste na lokalnim izborima 2009. Na tim je izborima Milan Bandić posljednji put pobijedio kao SDP-ov kandidat, a sâm SDP posljednji put okupio skupštinsku većinu. Na sljedećim bi se izborima i Milan Bandić i SDP mogli s nostalgijom sjećati te godine. Za građane bi Zagreba pak najbolje bilo da ponovno sami odluče o svom gradu.