Na godišnjem sam više od par tjedana (par kao dva, ne nekoliko) i nastojim se odmoriti. Nekad mi dođe i da odmorim, bez povratne zamjenice, a kako mi u tom slučaju treba objekt, najčešće odmaram mozak. Kad se tako isključim, imam pogrešan osjećaj da mi odmor traje duže. A on zapravo (a ne ustvari) traje dulje. Već znam, vrijeme je na jugu Lijepe Naše iznimno fleksibilna kategorija.

Ali ipak ima nešto što tu (ne ovdje, jer ovdje ide samo s prvim licem jednine i množine) jest problem, a to su promet i prometala. Sve je nekako uže, a pješaci ne ponekad, već katkad umisle da im je naprijed izrastao upravljač (nikako volan), a otraga blatobran pa ubace u prvu i brumbrumaju ispred vas. Svi voze po automobil do dva pa ste, kao pješak, već u startu ugrožena skupina, što je bolje nego da ste ugrožena grupa. Situacija je koliko-toliko pod kontrolom dok se vozi jedan automobil: kad automobil preraste u auto, ono postaje jedno i ostaje (pogrešno, ali često) srednji rod. To nije dobro jer ispada da Dalmatinci ne znaju što je slaganje u rodu, broju i padežu. A dokazano znaju.

Otkad sam na plandovanju, nije me zakačio nijedan blagdan. Ali jedan me zato zakvačio, jer sam naknadno ponovila definiciju u kojoj stoji da su blagdani po definiciji vjerski, a praznici dani kad se ne radi. Osim praznika i blagdana, nazočila sam i nekim svadbama gdje vole isticati hrvatski stijeg i hvaliti se kako lijepo vijori. Slikovlje je simpatično sve dok živite u uvjerenju da je stijeg sinonim za barjak iliti zastavu, ali situacija je nešto složenija. Stijeg je, nedavno sam naučila, ipak samo koplje na kojemu je izvješena zastava pa se onda vijorenje tog istog stijega protivi zakonima fizike.

Super mi je kad me tata i mama (kod kojih gostujem dio godišnjeg) pošalju u kupovinu po pakiranje nečega, iz više razloga. Kao prvo, oni nisu svjesni da na dobrom hrvatskom moraju reći kupnja, ne kupovina, te da je pakiranje proces u kojem nastaju pakovanja keksa, kave, šećera i Fanta za sarmu i punjenu papriku. Kao drugo, dućan je udaljen 60 metara (brojkom, jer jedino, a ne samo, brojevi od jedan do devet pišu se slovima), a ja, zahvaljujući svojim susjedima i znancima (nikako poznanicima) već danima ne uspijevam odšetati se do njega. Voze me tamo i natrag i ponašaju se (uzročno) zbog, a nikako (posljedično) radi toga kao da su mi spasioci, što nije sinonim za Spasitelja, jer on ide pod ruku sa Stvoriteljem i obojica se pišu velikim slovom. Stvaralac je opet nešto treće i spada u autorsko-umjetničke sfere.

Nekad prije (a ne ranije) znala sam na godišnjem malo titlati i prevoditi za HRT, ali sad me više ne trebaju jer su se usredotočili (radije nego koncentrirali) na nove garniture i mlade nade. Kako moja ljubav prema titlovima, odnosno podslovima nije iznenada utrnula skupa s mojom gažom za prevođenje Opre (Oprahe bi bilo morfološki logičnije, ali višestruko bi čudnije zvučalo), ja još (a ne još uvijek) radim, ali stalno zaboravljam za koga - kabelsku ili kablovsku televiziju? Jedno dolazi od kabao (vode), a drugo od kabel (žica). Lektori kažu da je televizija kabelska, a ja i dalje imam teškoća s tim. Ne poteškoća, jer to bi bila pogreška, a ne greška.

Često se ja i moja lisnica, koju većina Hrvata pogrešno naziva novčanikom, sa sjetom prisjetimo kako je ipak bilo lijepo raditi za javni servis. Bunila sam se počesto protiv nekih lektorskih intervencija, ali zapisujući i slijedeći njihove upute i naputke (ni za živu glavu uputstva), bila sam pametnija i vještija sljedeći put. I sad spadam u oskudan postotak onih koji znaju razliku između pridjeva običnog i glagolskog priloga sadašnjeg izvedenog od glagola slijediti, što je od golemog značenja. Od ogromnog značaja nikako ne može biti, jer nije ogroman nego golem, a značaj je, vjerovali ili ne, sinonim za karakter. Netko može, recimo, imati blagu narav i, općenito, dobar značaj, a kako to suvislo uklopiti u cijelu ovu priču, ne ostaje misterija, već misterij.

Kad smo već kod misterija, meni se čini da kolokvijalni ženski rodovi gube bitku s muškim standardima. Nije planeta nego planet, nije posjeta nego posjet, arhiv je istisnuo arhivu, a prečac prečicu. I trake i traci su nezgodni: traka je, čini se, nepoželjna, ali vrpca u kosi i trak u prometu samo se poželjeti mogu, ali ja sumnjam da ću se naviknuti na tekuću vrpcu umjesto pokretne trake. Na osnovi, nikako na osnovu toga, konstatiram rubnu kategoriju gramatičkog seksizma u jeziku!

Podržavala  sam ideju obilja mora, odmora i odličnog ljetnog provoda, u teoriji i praksi, dok mi nisu obzirno priopćili da je to pravopisno i pravogovorno skandalozno. Ideje se u prvom redu podupiru, a ono što je nekoć bio provod, sad se zove zabava. To se čini složenim (jer ne smije izgledati komplicirano), ali ni najmanje me ne brine, već tek malkice zabrinjava (mada teže stane u titl).

Uz dobar odmor neizostavno ide i fino iće i piće: mnogo (nikako puno) toga prolazi u ljetnom jelovniku, ali pečenje zaboravite, jer je jesti pečenje gramatički slično kao i piti jedenje. Napominjem polupovezano na ovome mjestu da biologija kaže da živa bića u složenicama s meso-, sve- i biljo- ne jedu, već žderu, pa smo otud svežderi. Netko je to trebao reći onima koji su prekrstili Peru Žderu.

Pred kraj teksta i kvalitetnog odmora, nema zapreke (prepreka ne bi bila u duhu hrvatskog) da u sklopu ovoga filtra (nikako filtera) svojih (nedajbože mojih) bilješki navedem još nekoliko nasumičnih NIJE-NEGO primjera: nije pretres nego premetačina (mada u zakonu stoji pretres), nije posjekotina nego posjeklina ili porezotina, nije sahrana nego pokop ili pogreb, nije zažaliti nego požaliti.