Mi živimo u društvu spektakla. To je još prije 40 godina otkrio neki Guy Debord, prvosvećenik situacionist jedne svadljive sekte nastale iz nadrealizma. Tek nedavno ga se netko sjetio i ponovno tiskao njegovu knjigu o tome. Bilo je prekasno – kao i obično – a sada razni Žižeki i ostali 'smarači', kako to zovu beogradska djeca (od 'smarati': posebno dosadno zamarati), mogu do mile volje pisati svoje učene i dosadne oglede o tome.

Sve je, dakle, spektakl, a epidemije su za to krajnje zahvalne. Cijeli se planet trese već nekoliko mjeseci od slatke jeze zbog gripe koju neki zovu 'meksička', na što se Meksikanci s pravom vrijeđaju, pa onda 'svinjska', mada sa svinjama nema veze, i na kraju, politički korektno, H1N1. Stvar je sada 'zaspinovana' po marketingašima, medijima, farmacijskim multinacionalama i panici sklonim vlastima (to su one s tankom parlamentarnom većinom).

Uzalud razumniji dio medicinskog 'stališa' (rekao bi Canjuga, sjećate li ga se?) upozorava da se tu valja držati činjenica i ne praviti od gripe cirkus i spektakl. Slatka jeza je prevladala, arhetipski strahovi, ugrađeni u ljudsku pasminu tijekom par tisuća godina smrtonosnih epidemija, bude se. Kao da smo u nekom od onih američkih B filmova epidemijske strave, među zgodnim doktoricama i seksi sanitetskim bojnicima; spektakl, velim, Regenesis uživo.

ULICE PRAZNE, KAVANE PUNE

U Srbiji je u utorak proglašena epidemija 'nove gripe' (taj naziv je odabran iz nekog razloga koji mi izmiče). Hrvatski ministar zdravlja Milinović (onaj iz Gospića) s visine je to komentirao kao njemu nejasno jer da je Hrvatska, kao, europskija od Srbije, samo primijenila europska mjerila za to. Nikakve razlike, međutim, nema: obje države ponašaju se relativno razumno, po savjetima epidemiologa. Proglašena epidemija ne znači ništa osim obaveznog cijepljenja – čim cjepivo stigne, to jest. Lokalnoj je samoupravi ostavljeno da – po savjetu svojih liječnika – zabrani javne skupove ili ne, da zatvara vrtiće i škole, kina i stadione itd. Činjenica je, međutim, da se promet u Beogradu vidljivo razrijedio: manje je auta po cesti, tramvaji i autobusi prazniji su, potražnja za češnjakom u porastu je. Kavane, međutim, nisu praznije.

Klinički gledano, ova gripa opasna je prije svega za ljude s ozbiljnijom poviješću bolesti: plućne komplikacije, dijabetes, astma, kronične bolesnike, dakle, kako zorno pokazuje analiza ovih osam dosadašnjih exitusa, smrtnih ishoda u Srbiji. Medicinsko osoblje pokazalo se vještim i snalažljivim: reagira brzo, dobro je podijelilo resurse i na visini je zadaće. U prvo vrijeme branili su se od hipohondara: svatko tko šmrcne ili zakašlje navaljivao je na vrata klinike za zarazne bolesti. Sada je umišljenim bolesnicima sigurnije doma: tamo nema šanse za gripu. Doktori nas stalno podsjećaju na statistike: od obične sezonske gripe godišnje umire više ljudi  nego od ovih spektakularnih, ptičje i ove sada; cijepite se, jačajte otpornost, poduzimajte mjere obične zaštite (češnjak!), ne cmačite se baš sa svakim itd.

NEODGOVORNI POLITIČARI PRAVE SPEKTAKL

E, sad: dok se medicinska struka bavi svojim poslima dosta uspješno, politička klasa u Srbiji ponaša se kao i obično, neodgovorno, to jest. U Narodnoj skupštini sati se troše ne na cijepljenje pučanstva, prevenciju, opću zdravstvenu zaštitu i mjere koje bi smanjile opću opasnost, nego na uzajamna pakosna i irelevantna predbacivanja: tko je uzeo proviziju za nabavku cjepiva, zašto cjepivo kupujemo od ovih (od Švicarca, kao i Hrvatska), a ne od onih (Kineza), zašto švicarsku tvrtku zastupa Miškovićeva tvrtka (on ionako posjeduje cijelu Srbiju, pa je pitanje suvišno), zašto cjepivo nije bilo kupljeno na vrijeme (zato što ga nije bilo, i ovo je napravljeno na brzinu jer se tako moralo), tko će odgovarati za nuspojave (nitko, jer je cjepivo novo i nije bilo vremena za sve provjere) itd. Ukratko, političari i tabloidni mediji od ove gripe napravili su spektakl: imamo estradnu gripu koja služi za dizanje političkih rejtinga, naklade i reklamnih prihoda. Cijena češnjaka je u umjerenom porastu također, ljekarne su opustošene, svi su sretni.

Neizbježno sam se prisjetio jedine zaista ozbiljne epidemije u nas nakon španjolske groznice iz 1918, velikih boginja (variola vera) iz 1972. Bio je to klasični primjer učinkovitog i hladnokrvnog reagiranja vlasti, bez spektakla i panike.

Beograd je stavljen u karantenu, a na svakom uglu bila je ad hoc ambulanta gdje ste se mogli cijepiti bez formalnosti (osim medicinske anamneze, dakako, jer su neki kronični bolesnici bili rizični) i dobiti urednu potvrdu s kojom ste nakon sedam dana mogli putovati kamo želite. Epidemija je bila uspješno ograničena na samo jednu bolnicu i smrtnost je bila minimalna, s obzirom na ozbiljnost te bolesti. Svi su znali da je variola vera u gradu, nije bilo foliranja, umanjivanja opasnosti ni promidžbenih laži. Nije, prema tome, bilo ni glasina ni panike.

S ovim današnjim vlastima, tko zna što bi se dogodilo. Vjerojatno bi mjeseci prošli dok se dogovore čije cjepivo će kupiti na javnom tenderu, natječaju s rokom za žalbu od mjesec dana, tko će ga uvesti i po kojoj cijeni, a tko će dobiti koliku proviziju (to iza scene, naravno). Dotle bi pola Beograda pomrlo. Ili Zagreba, svejedno (ako nekome nije svejedno, žao mi je).

Što sam htio reći? Htio sam reći da je – ili bi tako trebalo biti – javni, opći interes apsolutni prioritet, zadaća i misija, zvanje naše političke klase. Ako stanovništvu zaprijeti epidemija od koje se može i umrijeti, onda se međusobni prijepori, pakosti, jal, podmetanja i manipuliranja privremeno ostavljaju po strani. Našoj političkoj klasi, 'stališu', međutim, to nije najvažnije, kako vidimo. Teško nama i jedite češnjak!