Iako odvjetnici različito gledaju na pravne domete i značenje udruženog zločinačkog pothvata, ipak je prilično kontroverzna činjenica da do sada ni u jednom postupku za ratne zločine u BiH zločinački pothvat nije dokazan vladajućoj garnituri u Beogradu. Za Hrvatsku je zločinački pothvat Slobodana Miloševića te tadašnjeg srbijanskog političkog i vojnog vrha opisan u presudi Milanu Martiću.

Nitko tko je bio živ u vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne vjeruje da je vodstvo bosanskih Srba samostalno djelovalo u ratu i da nije bilo pod kontrolom Beograda. Zato čude takve presude.

Posljednja nada žrtvama srpske agresije u to da će se veze službenog Beograda sa zločinima u Bosni i Hercegovini potvrditi proglašenjem udruženog zločinačkog pothvata ponovljeno je suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, čelnicima Službe državne bezbednosti (SDB) pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije za trajanja rata.

Dvojac je oslobođen krivnje u prvom postupku, ali je ta odluka poništena. Ponovljeno suđenje počelo je 13. lipnja 2017. godine i trenutno se nalazi u raspravnoj fazi, u kojoj tužiteljstvo poziva svjedoke i iznosi dokaze. Kako je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zatvoren, posao koji je preostao obavlja Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, koji sudi Stanišiću i Simatoviću.

Ovo suđenje je posebno važno jer se radi o posljednjem haškom procesu u kojem se utvrđuje jesu li za zločine u Hrvatskoj i BiH odgovorni dužnosnici Srbije. Naglasimo da pred Haškim tribunalom nijedan državni dužnosnik Srbije do sada nije osuđen za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH.

Stanišića i Simatovića tereti se za usmjeravanje, organiziranje, opremanje, obučavanje, naoružavanje i financiranje jedinica Službe državne bezbednosti Srbije koje su ubijale, progonile i deportirale civile Hrvate, bosanske Muslimane, bosanske Hrvate te druge nesrbe iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske od 1991. do 1995. godine.

Zapravo, Stanišića i Simatovića naziva se 'arhitektima zla' jer su upravo oni odgovorni za formiranje strukture paravojnih postrojbi koje su kasnije počinile brojne zločine.

Riječ je o procesu formiranja zloglasnih postrojbi poput Crvenih beretki, Škorpiona, Knindža, Srpske dobrovoljačke garde (SDG), poznate kao arkanovci, i elitne jedinice SDG-a poznate pod nazivom Arkanovi tigrovi, kao oružane sile srpskog sigurnosnog aparata na područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine nakon osamostaljenja tih republika od Beograda početkom 1991. godine.

Takve jedinice obučavali su u centrima za obuku. Prvi su otvorili u Golubiću kod Knina, u kojem je instruktor bio Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, a kasnije su otvarani i u drugim područjima, koja su bila pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj i BiH. U centrima su obučavani dobrovoljci i regruti koji su kasnije raspoređivani u specijalne jedinice SDB-a Srbije na ratištima.

Tužiteljstvo tvrdi da su Stanišić i Simatović bili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kojemu je na čelu stajao srpski predsjednik Slobodan Milošević, a čiji je cilj bilo prisilno trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva s velikih područja u SAO Krajini i SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu u Hrvatskoj te općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Zvornik i Trnovo u BiH. Stanišić i Simatović su dodatno bili optuženi da su planirali, naredili ili na druge načine pomagali i podržavali zločine koje su počinile specijalne jedinice što su ih oformili i kontrolirali.

Nedvojbeno je, i sudsko vijeće utvrdilo je to, da su jedinice koje su oformili počinile zločine deportacije, prisilnog premještanja i ubojstva na brojnim lokacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te da ti zločini predstavljaju progon kao zločin protiv čovječnosti.

No sud je dvojac srpskih obavještajaca oslobodio krivnje na prvom suđenju 2013. godine pod objašnjenjem da to što su činili, dakle oformili paravojne skupine i naoružali ih do zuba, nije nelegalno jer nisu mogli znati da će te postrojbe potom činiti zločine. Odnosno smatrali su da ta podrška nije bila konkretno usmjerena počinjenju tih zločina.

Na ponovljenom suđenju - koje opet u Hrvatskoj, kao i neka ranija haška suđenja, prolazi ispod radara - tužiteljstvo mora dokazati da je SDG imao formalnu kontrolu nad paravojnim jedinicama na terenu. Odnosno na konkretnom primjeru sa suđenja u veljači, kada je tužitelj pokušavao dokazati da je tadašnji čelnik Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije Jovica Stanišić bio nadređen Radovanu Stojičiću Badži, zapovjedniku srpskih snaga u istočnoj Slavoniji tijekom rata u Hrvatskoj, kojemu je bio podređen Željko Ražnatović Arkan, vođa paravojne postrojbe Srpska dobrovoljačka garda.

Optuženi negiraju krivnju i brane se da je paravojne postrojbe kontrolirala JNA ili da su djelovale samostalno.

Odvjetnik Goran Mikuličić, koji je pred Haškim sudom branio generala Mladena Markača, kazao je za tportal da nije zadaća suda niti je on nadležan donositi odluke o krivnji Srbije za rat.

'Sud je nadležan donositi odluke samo u odnosu na pojedinca, a onda se iz obrazloženja presude može vidjeti je li ili nije pojedinac bio pod nečijim utjecajem, ovdje konkretno Srbije', kaže Mikuličić.

Dakle, nastavlja, Haški sud nikad neće donijeti niti je donio odluku kojom bi Srbiju ili bilo koji pravni entitet proglasio odgovornima.

'Udruženi zločinački pothvat interpretacija je, kao što možemo interpretirati umiješanost Hrvatske u rat u Bosni i Hercegovini, kada je rečeno da su članovi zločinačkog pothvata bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak…, ali to u formalnopravnom smislu ne znači ništa', smatra odvjetnik.

Jedino formalnopravno što se piše, kaže, odluka je Međunarodnog suda pravde koji ima mandat i ovlaštenje da države proglašava odgovornima za pojedine postupke.

'Udruženi zločinački pothvat oblik je individualne krivnje, a to ni na koji način nije institucionalna krivnja koja bi se referirala na pravni entitet kao što je država. Umiješanost srpske države vidi se već 20 godina kroz raznorazne presude i kroz ono što je nesporno utvrđeno - da su srpske paravojne jedinice dobivale plaću iz Beograda preko Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, imale su činove iz Beograda i od tamo im je išao mirovinski staž. Pomoću tih činjenica utvrđena je njihova odgovornost', smatra Mikuličić.

Njegov kolega Luka Mišetić, koji je pred Haškim sudom branio generala Antu Gotovinu, prije nekoliko dana za Novi list iznio je nešto drugačije mišljenje. On smatra da je neutvrđivanje odgovornosti vrha JNA i Srbije za rat u BiH jedan od najvećih propusta i najveća kritika radu Haškog suda.

'Gledamo li globalnu sliku, imamo presude da su pripadnici hrvatskog državnog vrha, preko predmeta Prlić, bili članovi udruženog zločinačkog pothvata u BiH, a s druge strane, nemamo nijednu hašku presudu u kojoj piše da je vrh Srbije bio umiješan u zločinački pothvat na teritoriju BiH. To ostaje mrlja na radu Haškog suda. Nemoguće je reći što je to zločinačko Hrvatska radila u BiH, a Srbija nije', kazao je Mišetić te smatra da jedino ako Mehanizam utvrdi odgovornost Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, ostaje mogućnost utvrđivanja odgovornosti barem dvojice službenika Srbije za zločine na teritoriju Hrvatske i BiH.

Trenutno optuženi Stanišić i Simatović ne prisustvuju suđenju u Haagu i nalaze se na privremenoj slobodi u Srbiji, na kojoj bi trebali ostati do početka svibnja, kada je planirano da počnu s iznošenjem svoje obrane.