'Zagrizavši rajčicu tijekom ručka u jednom restoranu, moja je prijateljica s gađenjem ispljunula zalogaj u ubrus rekavši: 'Znaš li kako smrdi mokar pas? E, takav miris i okus ima ova rajčica', citira korisnik jednog portala primjedbu poznanice o tom masovno uzgajanom povrću (tehnički voću) koje su Francuzi nazivali 'jabukom ljubavi', a Nijemci 'rajskom jabukom', jer je nekada očito imalo rajski miris i okus.

'Xitomatl' ili 'nešto punašno s pupkom' – kako glasi prijevod originalnog naziva rajčice s nahuatla, jezika Azteka, koji su je prvi počeli uzgajati – danas jednima ima okus po bundevi, drugima po kloru, krvi i metalu, trećima po sapunu i ribi, ako se u gnojivu nađe ribljeg koštanog brašna. Polja paradajza u Španjolskoj zovu 'morem plastike'. Okus pome iz naših domaćih plastenika još je kakav-takav, onaj iz uvoza tragično nikakav. Ipak, i prošle godine domaći su uzgajivači bili na mukama jer im je bio obustavljen otkup nakon što su trgovine bile zasićene jeftinim uvoznim pomama iz Poljske, Albanije, Italije, Nizozemske i Turske.

Ali ima nade. Korak smo bliže jestivijoj rajčici, ako je vjerovati najnovijem otkriću grupe američkih znanstvenika objavljenom prije nekoliko dana u časopisu Nature Genetics. Oni su analizirali genetske informacije 725 kultiviranih i divljih rajčica i konstruirali pangenom, genetičku informaciju svih sojeva, te ga usporedili s genomom današnje kultivirane pome zvanim Heinz 1706. Usporedbom su otkrili da samo dva posto kultivirane rajčice koju kupujete u trgovinama sadrži oblik gena odgovornog za aromu, dok je on prisutan u 90 posto divljih, pa njegovo vraćanje obećava da će masovno uzgojene rajčice biti jestivije i imati okus po – rajčici.

Krivnja za takvu plastičnu pomu nije na genetskim modifikacijama, nego na uzgajivačima koji su cijelu malu vječnost žrtvovali aromu zbog masovne proizvodnje, većih plodova, dužeg vijeka trajanja i uzgoja biljke genetski otporne na bolesti koje se inače liječe pesticidima i drugim skupim sredstvima.

Američko ministarstvo poljoprivrede tvrdi da postoji 25.000 sorti paradajza, drugi izvori kažu da ih je samo 10.000, u svakom slučaju malo više od onoga na što se svela globalna industrijalizirana proizvodnja u kojoj glavnu riječ vodi, tko drugi, nego Kina. Slijede je SAD, Turska, Indija, Egipat... 182 milijuna tona godišnje proizvedeno je prošle godine u 150 zemalja. Četvrtina toga prerađuje se u sokove, pelate, umake, kečape i salše, najviše u SAD-u, Italiji, Kini, Turskoj, Iranu, Španjolskoj i Brazilu. Ostalo se konzumira svježe, ne i u Americi, u kojoj se godišnja potrošnja od nekih 22 kilograma po stanovniku povećala za 30 posto u zadnjih 20 godina.

Rajčica je povrće koje se od svih vrsta najviše prerađuje i opominjući je primjer za to kako smo zbog globalizacije i industrijalizacije poljoprivrede raznolikost povrća i voća sveli na brutalnu jednolikost.

'Jedite drevnu hranu', poklič je uz koji je u potrazi za zaboravljenim nasljeđem u austrijskom selu Schilternu, sat vožnje automobilom od Beča, 1990. osnovana Noina arka. Ta udruga sa 17.000 članova i misijom očuvanja bioraznolikosti procjenjuje da smo izgubili više od 75 posto vrsta i bezbroj sorti starih poljoprivrednih kultura. Nekadašnjih 4800 uzgajanih kultura širom svijeta sveli smo na stotinu, procjenjuje to društvo, a tih stotinu čine 90 posto onoga što danas kupujemo.

Članovi Noine arke razmjenjuju sjemenje i – kao svojevrsni bioarheolozi – tragaju za starim sortama, imaju golemu arhivu sjemenja, lukovica i gomolja rijetkog povrća, žitarica i drugih kultura, pa tako i sjemenje 620 sorti rajčica, a u njihovu golemu oglednom vrtu posjetitelji mogu vidjeti i kušati ono što su nekada jeli naši stari.

Primjera sličnih Noinoj arci ima i u nas, ali su svedeni na entuzijazam pojedinca kao što je Matija Mirosavljević iz turopoljskog mjesta Petek na Gorice, koji ima banku starih, dugovječnih sorti voćaka i nudi jabuke, kruške i šljive koje će rasti i davati plodove 200, a ne 35 godina, koliki je prosječan životni vijek današnjih voćaka, te biti otpornije na bolesti i niske temperature.

Ali i naši su preci željeli ukusniju i atraktivniju hranu, zamjenjujući stare sorte novima, zbog čega danas govorimo o GMO-u i selektivnom uzgoju, no voće i povrće stoljećima se uzgajalo lokalno, a nove vrste i sorte širile polako. Sjemenke lubenice pronađene su u libijskom naselju starom pet tisuća godina, ali za razliku od današnjih, imale su puno manje crvenog mesa i puno više koštica. Sjemenja su nekada bile pune banane, današnji patlidžan izgledao je poput jabuke u različitim nijansama crvene i žute boje, mrkva je bila tanka i ljubičasta, jabuka mala i kisela. Rajčica je iz Južne Amerike u Europu stigla u 16. stoljeću i uzgajala se u vrtovima, a danas samo talijanski krupni proizvođači na njoj godišnje zarade više od tri milijarde eura.

No uz stalni genetski inženjering i krupne proizvođače, najveća prijetnja raznolikosti ipak je sve veći monopol velikih proizvođača sjemenja. Monsanto ili Bayer CropScience određuju što ćemo uzgajati i jesti, a otkako je Bayer kupio američki Monsanto, njemačka tvrtka otvoreno poručuje da će oni 'oblikovati poljoprivredu za poljoprivrednike, potrošače i planet'.