Mahnaz Afkhami osnivačica je i predsjednica Partnerstva za ženske znanosti (WLP), direktorica Zaklade za iranske studije i bivša ministrica za ženska pitanja u Iranu od 1977. do 1979, ujedno i posljednja žena u Iranu na ministarskoj funkciji. Osnovala je Udrugu iranskih sveučilišnih žena i bila glavna tajnica Organizacije žena Irana prije Islamske revolucije. Od 1979. živi u egzilu u SAD-u. Autorica je brojnih knjiga o pravima žena, čiji je zagovornik više od tri desetljeća. Tportal je dobio priliku popričati s njom o ženama koje su sudjelovale u Arapskom proljeću, pravima žena u Iranu i islamskom društvu općenito
Kako komentirate činjenicu da je Iran zabranio ženama da se kandidiraju za predsjednika? Znači li to da Vijeće čuvara strahuje da bi žena mogla pobijediti?
Stav koji iranska vlada ima vezano uz ulogu žene u društvu jasno je izražen u korištenju riječi 'dopuna', što znači da žene nisu 'jednaki' građani, već njihova uloga 'nadopunjuje' ulogu muškaraca. Dakle, žena ne može biti predsjednik. A ne može biti ni sudac ni svjedok zločina. Žensko svjedočenje računa se kao svjedočenje pola čovjeka. Kada su potrebna dva svjedoka, jedan muškarac i dvije žene će biti dosta. Ako nema muških svjedoka, onda se prisutnost dva ženska svjedoka uopće neće niti računati.
Iran je društvo u kojem su žene općenito potlačene. Dok ste obavljali dužnost ministrice od 1977. do 1979, jeste li imali kakvih problema na temelju spolne diskriminacije jer ste bili žena u 'muškom društvu na muškoj funkciji'? Koliko je drugačija bila situacija u šahovo doba?
Iran, kao i sva razvijena društva i ona u razvoju, ima povijest patrijarhata i potlačenosti žena. Međutim, mnoga društva krenula su naprijed u tom pogledu, osobito u prošlom stoljeću. Iako je kultura patrijarhata bila rasprostranjena u Iranu i tijekom tog razdoblja, državna politika težila je modernosti, napretku i razvoju. Za postizanje tih ciljeva bilo je razumljivo da sudjelovanje žena nije samo bitno, već i neophodno. Premda je bilo nužno uvjeriti zakonodavce u ulogu žena, to uopće nije bilo teško. Islamska Republika, međutim, izbjegava modernost, izjednačavajući je s vesternizacijom, i ne vjeruje u jednakost svih ljudi bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili spol. Stoga je gotovo nemoguće lobirati kod zakonodavca čiji je cilj društvo posve drugačije od onog kakvo zagovaraju aktivisti za ljudska prava.
Je li pokret za prava žena još uvijek prisutan u Iranu i koliko je jak?
Nakon Revolucije, prvi nalog ajatolaha Homeinija bio je ukidanje zakona o obiteljskom statusu, a nedugo nakon toga uspostava spolnog aparthejda na svim javnim prostorima, kao što su učionice, prijevoz i mjesta sastanka. To je bilo važnije od donošenja ustava ili formiranja vlade. Žene u Iranu su u mjesec dana izgubile gotovo sva prava za koja im je bilo potrebno jedno cijelo stoljeće da ih dobiju. Iako ih je to, pravno gledano, vratilo natrag sto godina, one su se nastavile mobilizirati, organizirati i boriti unatoč suprotnim očekivanjima. Žene uspješno i briljantno rade u privatnom sektoru te kao umjetnice, kreatorice, znanstvenice i književnice. One su organizirale uspješnu mrežu u kampanji za reformu obiteljskog zakona i vraćanje drugih prava. Iako ih stalno maltretiraju, ugnjetavaju i zatvaraju, one nastavljaju svoju borbu. Jednom kada se otvori iransko društvo, one će u potpunosti biti spremne sudjelovati u izgradnji i razvoju svog društva.
Nakon Islamske revolucije 1979. doneseno je nekoliko zakona na temelju spolne diskriminacije koji obvezuju žene da nose veo i naređuje im kako da se odijevaju u javnosti. Neki vjeruju da je rezultat islamizacije marginaliziranje žena. Drugi vjeruju da je kroz prirodu šerijata formirana jedinstvena svijest o feminizmu u Iranu. Koje je vaše mišljenje?
Svijest o feminizmu u Iranu je posljedica povijesti aktivizma i organiziranja da treba gledati natrag i učiti iz prošlosti. To je također posljedica njihovih međusobnih kontakata, i digitalnih i osobnih, sa ženama diljem svijeta. Šerijat kako ga tumači Islamska Republika ne šteti samo feminizmu, već ljudskim pravima u cjelini. Nijedna žena ne može biti feministica ako je zakoni u vlastitom društvu smatraju 'pod-čovjekom'. Poligamija, gubitak prava na brak ili razvod njenom voljom, ili zadržavanje radnog mjesta ili slobodno putovanje ne čini žene feministicama. To ih čini ljutima i buntovnima, što može rezultirati feminizmom, ali kroz reakcije i neprihvaćanje.
U svim obrazovanim i razvijenima zemljama široko je prihvaćen novi univerzalni model stvarnosti u kojem se većina žena udaje kasnije i kasnije rađa djecu jer slijede ambiciozne ciljeve karijere i stavove koji odstupaju od tradicionalnih uloga. Postoji li takva 'nova stvarnost' i u Iranu među iranskim ženama?
Iako je minimalna dob za stupanje u brak u Iranu devet godina, žene, osobito one urbane, obrazovane, udaju se u starijoj dobi.
Žene su odigrale različite uloge u Arapskom proljeću, ali njihov utjecaj na ženska prava ostao je nejasan. Od Tunisa do Egipta, Bahreina, Sirije, Jemena i Libije, prisutnost žena s ovih područja uvelike je odredila prosvjede, ali, nažalost, situacija je za žene još gora otada. Za što su se te žene zapravo borile?
Nažalost, vidljiva i važna uloga žena u ovim ustancima nije dovela do njihove veće uloge. Obrazac Arapskog proljeća jako puno je nalikovao putanji Iranske revolucije, gdje su liberalne i progresivne snage dale podršku i uspjeh ustanku, ali su bolje umrežene, financirane i organizirane fundamentalističke snage uspjele preuzeti vlast. Žene u Iranu i u arapskom svijetu tražile su napredak, jednakost i prava. No one nisu imale organizacijsku sposobnost i resurse kojima bi utjecale na političku okolinu. Priča još nije gotova. One bruse svoje vještine i naporno rade kako bi ojačale svoje sposobnosti. Regresivne sile jednostavno se neće moći dugoročno održati u ovoj fazi ljudskog razvoja.
