Znači, zaplet standardan. Što radi jedan matematičar i filozof s izraelskog juga u stanu pored Glavnog kolodvora i s petogodišnjim stažem Zagrepčana? Zahtijevalo bi solidnu količinu fantazijskog talenta da nije našeg redovitog 'deus ex machina' odgovora. Čovjek ljubi jednu Hrvaticu. Proputovao je Nadav Lahat i Daleki istok, i Europu, i SAD i teško da bi se namjerio na glavni grad zemlje koja podsjeća u mnogočemu na Izrael prije trideset godina da nije ljubavnih okova kojima su uglavnom zarobljeni hrvatski stranci. Ili je Nadav baš tako brutalno nostalgičan?

Isprva biste pomislili da Hrvatska baš i nije top tema na jugu Izraela i vjerojatno biste bili savršeno u pravu, ali moj je sugovornik već kao dijete čvrsto zapiknuo Hrvatsku u svoju mentalnu mapu: 'Znam puno o političkoj povijesti Hrvatske još od vrlo mladih dana. Mogao bih reći da sam bio politički osviješteno dijete i pratio sam sve što se događalo na ovim prostorima početkom devedesetih.' Na televiziji, doduše, Nadav nije mogao pokupiti onih par detalja o Hrvatima, a koji su mu danas više-manje preplavili percepciju. Na primjer, Izraelac je skužio egzistencijalnu vezu između hrvatske vlade i netipično visokog stupnja sreće u našoj populaciji. Nadam se da premijer ovo čita jer bi mu moglo izvrsno poslužiti u budućoj retorici.

Teorija je sljedeća: 'U zapadnom svijetu ljudi za sve što im ne valja u životu imaju naviku kriviti sebe. Pa čak i onda kada stvari definitivno nisu u njihovoj ingerenciji. U Hrvatskoj je upravo obrnuto. Ljudi krive vladu za apsolutno sve, uključujući stvari za koje su isključivo sami odgovorni. Ima to svoju funkciju. Prebacivanje krivnje na drugog skida ti s leđa teret vlastite odgovornosti. Nisi više opterećen, isfrustriran... Ukratko, Hrvati se stalno žale, žale i žale, ali na kraju se osjećaju prilično zadovoljno i sretno.' Nadav potom navodi slikovite primjere ljudi u tridesetima koji nikada nisu radili ili studente koji vise po faksu petnaest godina. Nije neki bed, veli, jer što? Optuži politiku za svoju situaciju i sve se složi na svoje mjesto

Osim originalnog uvida koji je nekim čudom promakao hrvatskoj spindoktorskoj kremi, 38-godišnji Izraelac primijetio je i nešto manje sretnu činjenicu. Ljudi se ovdje neobično vole dijeliti. Po regijama, po osobnim stilovima, baš kao što to neki čine i u Izraelu. Kada imaju oko 18 godina: 'Govorite jedni o drugima na način koji vas dijeli. Pa se nekog prozove šminkerom, pa drugog Hercegovcem i tako dalje. U Izraelu se takav način etiketiranja eventualno zbiva kada su ljudi u pubertetu. Kod vas to čujem od osoba koji su u tridesetima i četrdesetima.' Nadav, očito, nije pričao sa 60 plus populacijom pa da primijeti kako stvari zvuče identično - u najboljem slučaju. U tipičnom – još ekstremnije.

Istovremeno, Izraelac koji se financira online projektima primjećuje kod nas društvenu solidarnost kakvu pamti iz svoje zemlje u doba kada je bio dijete. Nisam baš siguran da ga razumijem, pa ga molim za elaborat: 'Zapadni svijet postao je potpuno materijalistički i osuđujući. Ljudi sa stanom od 150 kvadrata ne podnose ljude sa stanom od 40 kvadrata ako žive u istom ulazu. Vi još uvijek nemate klasne podjele kakve, recimo, postoje u Velikoj Britaniji.'

Koju bi to jednu stvar Nadav promijenio u Hrvatskoj? 'Paa... nije na meni da se u to uživljavam, ja se ovdje ipak osjećam kao gost. Ali, ajmo reći – volio bih da su ljudi malo otvoreniji. Družim se s drugim strancima u Zagrebu i to je ono što bi većina njih također rekla. To je i jedan od razloga što dosta njih i odlazi. Neke stvari koje su na Zapadu očite same po sebi, ovdje nisu. Smatram se liberalom, ali ovdje se to shvaća malo ekstremnije. Ne znam... odrastao sam u potpuno sekularnoj državi, ne znam koliko je to ovdje slučaj', zapinje Izraelac uz objašnjenje da ne bi htio previše zabrazditi u politiku. Citira mi kinesku poslovicu – prije nego odgrizeš nekome prst, pogledaj u kojem smjeru pokazuje. 'Ovdje je puno pokazivanja prstiju', dodaje.

Možda postoji razlog zašto ste zatvoreno društvo, kaže dalje Nadav. Možda to nije ni tako loše. Htjeti obične stvari, biti njima zadovoljan – obitelj, stan, auto... i eto sretnog Hrvata. Previše izbora, mogućnosti i ambicija stvara psihološki pritisak i nezadovoljstvo, objašnjava mi redom i poentira zaključkom kako su Hrvati zapravo jednostavni: 'To se ne mora shvatiti samo negativno. Biti sretan s onime što jesi. Ne biti u stanju zamišljati nešto više, nešto bolje. U tom slučaju gubiš unutarnji mir. Tako se živi na Zapadu gdje su ljudi u konstantnoj napetosti osjećajući da trebaju i da se od njih očekuje nešto bolje. Ovdje se pak misli da je hrvatski stil života jedini pravi, što je prilično rasterećenje.'

Doduše, nije da se ne bi mogli još malo rasteretiti. Opuštenom Nadavu fali mogućnost da izađe u grad u japankama, običnoj majci i bermudama. Čemu svi ti brandovi, odijela, šminka? U Izraelu do toga nitko ne drži ni pišljiva boba. Tamo inženjeri, direktori i studenti izgledaju isto. Osim što nije skužio svu tu modnu službenost u Hrvata, nisu mu jasni ni tipovi koji hodaju okolo u markiranim trenirkama. Veli da ih u Izraelu nose jedino ruski imigranti.

Ili zašto se ljudi dijele na ekstremno suprotstavljene liberale i tradicionaliste? Nemalo je cura prišlo Izraelcu ljubopitljivo i fascinirano, e da bi se naglo ispuhale kad bi saznale da je zauzet: 'Ovdje je sve ili – ili. Ili si prilično konzervativna pa si se udala za svog prvog ili drugog dečka, ili si totalno kaotična. Za razliku o toga, većina ljudi u Izraelu upravo je u nekim nijansama sredine koja ovdje kao da ne postoji.'

Hrvatska u tri riječi ? 'Mirna, lijepa, malo zatvorena'

Dojam je da je Zagreb Nadavu nekako ugodno sjeo, baš po mjeri vlastitog zena, mada većina ljudi s kojima se druži još uvijek pripada krugu stranaca. Mjestimice mu dosadi pa se zaleti do Izraela, a mjestimice mu raspoloženje dignu urbani detalji koji su nestali iz većih svjetskih gradova. Poput činjenice da postoje krojači koji ti zašiju jaknu za kusur. Ili radnji u kojima se popravljaju cipele. Ili dimnjačara. Ili ljudi iz HŽ-a kojima je posao lupkati šipkom po kotačima vlaka i po zvuku provjeravati je li sve u redu.

Vole se Zagreb i Nadav, onako izdaleka i svaki u svojem jeziku. A voljeli bi se još i više kad bi mu netko rekao šifru za wi-fi kod novoizgrađenih fontana u Ulici Hrvatske bratske zajednice. Javna mreža, a treba lozinka. E, za to još uvijek nema teoriju.