Bologna je divan grad kroz koji svi očito samo prolaze, odvratio mi je Rubes Levada kada sam rekao da sam je vidio samo iz vlaka. Došao je otamo u Zagreb prije devet godina i praktički se nije osvrnuo. Za razliku od kasnih komunističkih vremena kada je Italija figurirala kao šopingholičarski magnet, danas je osiromašeno predgrađe Europe iz kojeg bi ljudi mahom pobjegli – da kojim slučajem znaju strane jezike. Bolonjac se skrasio u Zagrebu jer je mu je sa ženom Hrvaticom bilo lakše prosperirati tu nego doma. Ne samo to. Italija je počela tonuti barem 15 godina prije Hrvatske: 'Po struci sam ekonomist i radio sam kao financijski savjetnik. Imao sam mogućnost analizirati stanje talijanske ekonomije iz drukčije perspektive i s podacima koji ljudima uglavnom nisu dostupni. Shvatio sam da Italija nije zemlja za neku budućnost. Hrvatska je u to vrijeme bila barem 15 godina iza, na putu prema dnu, no sada ste nas stigli.'

Kako god, Hrvatska šamara zapadnog susjeda u domeni kvalitete života srednje klase. Rubes mi objašnjava da mladi par sa stalnim poslom jedva izdržava mjesec, nemaju šanse dignuti kredit za stan i konstantno žicaju od roditelja: 'Problem je što se ne želi odustati ni od kakvog komfora. Obavezno se mora ići na ljetovanje. Sramota je ne ići. I samim roditeljima je bruka ako ne mogu osigurati egzistenciju svoje djece. Obiteljske ušteđevine su presahnule. U Hrvatskoj se osjećam puno bolje nego u Italiji.'

Da još malo nahranimo ego iz talijanskih usta, Hrvati su, prema Rubesu, upućeniji u prekogranična zbivanja i osposobljeniji za uspjeh vani. Govorimo strane jezike, mlađi ljudi daleko više putuju. Inozemnu perspektivu dobivamo i od gomile gastarbajtera, što je fenomen koji u Italiji tek sad postaje aktualan: 'U Italiji ne postoji sklonost odlaženja u inozemstvo. Bili smo 60 godina bez poteškoća, ljudi su se ulijenili, postali su tipična buržoazija. Ne znaju jezike. Njima reći 'I am Rubes' znači da znaš engleski. Sve nam je sinkronizirano...'

Iako je s obje strane kola bujica promašenih predodžbi – s naše strane da su Talijani generalno naprednija civilizacija, s njihove da smo svi mi ovdje na Balkanu zaostali 'cigići' – Rubes mi tumači da nam je mentalitet praktički identičan i kondenziran u nekoliko pojmova poput snalažljivosti, sklonosti umrežavanju, karakternoj otvorenosti i lukavštini. Jedino što, da, Hrvati nikako da nadiđu svoju povijesnu iskompleksiranost. Inferiornost nas čini lošim kopirantima, za razliku od Talijana koji su kreativno popalili niz stvari koje su danas svjetski poznate kao njihovi brendovi. Špagete su iz arapskih zemalja, kapučino od etiopske kave, rižoto od kineske riže: 'Narodi i države koji su se svjetski afirmirali u posljednjih 100 godina, nisu bili najpametniji i najbogatiji, nego su najbolje znali imitirati. Vidi se da je Hrvatska mala zemlja nad kojom se uglavnom dominiralo. Kopirate, ali ne idete u dubinu priče, ne radite to kreativno, nego tek tako, lupite svoj žig i mislite da je dovoljno. Sir Ribanac, za početak, kakvo je to glupo ime? Hrvatska je povijest proživjela uz moto 'U boj, u boj, za narod svoj', s takvim nečim nemaš vremena izumiti paradajz sos.'

Rubes malo poopćava kritiku i drži da su i globalno prošla vremena kada bi netko otišao na drugi kontinent, otkrio rajčicu, ali ne bi odmah naručio deset kontejnera koje bi uvezao, nego bi uvezao sjeme i ubrzo izmislio umak. Pa spominje Marca Pola o kojem se govori da je u štapu prokrijumčario ličinke dudovog svilca, umjesto da uveze odmah tonu svile. Hrvatska, pak, barata izuzetnim namirnicama, ali ne znamo ih povezati u suvislu priču: 'Imate savršene kuhare koji su učili u Italiji, savršene namirnice, voće i povrće, ali ih ne znate kombinirati. Recimo, pizza. Nije poanta imati šest istih sastojaka i onda ih kombinatorno miješati pa sastaviti meni od 30 pizza. Standardna pizzerija u Italiji nema više od 10 pizza, no poanta je da sve imaju prilično različite nadjeve.' Talijan mi spominje oskoruše, kaki, žižule... Što smo napravili s tim? Spravljamo iste tri vrste mesa i priloga.

Inače, snašao se Rubes prilično dobro u Hrvata. Kao profesionalni plivač otvorio je klub 'Finswimming Geronimo' za plivanje s perajama i divi se našem shvaćanju sporta. Za razliku od Italije, kod nas se klinci redovito bave s jednom ili dvjema sportskim disciplinama i sve se nešto subvencionira. Drugim riječima, čovjek je procvjetao: 'Hrvatska me promijenila u smislu da sam mogao neopterećeno razviti osobnu priču. Startao sam od nule, nitko me nije poznavao, nisam ovisio ni o čijoj percepciji. U Bologni bi mi to bilo nemoguće. Tamo te jednom stave u neki kalup i to je to. Da ne pričam o tome kako bi mi se mama cijelo vrijeme miješala u život.' Drugim riječima, Hrvatska je Rubesu sinonim za emancipaciju, samopouzdanje i nezavisnost. Da se oženio na rodnoj grudi, najvjerojatnije bi živio 50 metara od svojih roditelja: 'Cure kad se tamo udaju, u paketu dobivaju punicu i punca. Mama ti dolazi svakoga dana čistiti kuću, peglati košulje i slično.'

Rubesov netipični stil plivanja prati i netipična ekonomska teorija. Sa ženom je pokrenuo udrugu samoodrživog razvoja koja se bazira na 'happy degrowth' konceptu. Ukratko, poanta je u poticanju malih proizvodnih komuna, OPG-ova, u kojima ekipa uzgaja organske namirnice, proizvodi prirodnu kozmetiku, uz minimalni ekološki 'footprint' i kulturu razmjene: 'Zašto ne napraviti vlastitu prirodnu pastu za zube koja te stoji deset puta jeftinije, a treba ti vremena jednako kao da odeš do samoposluživanja i uzmeš je s police? Danas se stvari rade sa strategijom da kratko traju. Tako se umjetno pumpa BDP, kao kad napraviš most koji se sruši za pet godina pa moraš graditi novi, ali taj rast BDP-a ne govori ništa o kvaliteti života i zadovoljstvu ljudi.' Rubes bi da Hrvatska u tom smislu uhvati korak s Italijom, gdje ideje samoodrživog razvoja imaju daleko jaču političku podršku.

I da se zaobilaznim putem vratimo na naslov, trenutak u kojem je Hrvatska ušla u EU, za Talijana je prilično žalostan. Jedan od razloga dolaska u Hrvatsku bio je činjenica da nije dio Unije. Pitam ga gdje vidi Hrvatsku za deset godina: 'Bit ćete ili njemačka kolonija ili ćete u međuvremenu propasti i procvjetati.' Za reći takvo što u zemlji koja je odgojila generacije gastarbajtera, stvarno treba biti Talijan. Kako god, propali već nekako jesmo, njemačka kolonija kao da nikad nismo ni prestali biti, a proljeće totalno cvjeta.