Slovenija i Hrvatska su dvije susjedne i prijateljske zemlje i tako treba i ostati. Na hrvatskom Jadranu ljetuje gotovo svaki drugi Slovenac, godinama su već turisti iz 'dežele' drugi po brojnosti u Lijepoj našoj, čime daju važan doprinos hrvatskom proračunu. Hrvatske su tvrtke zadnjih godina preuzele posrnule ponose slovenskog gospodarstva (Mercator, Droga Kolinska, Žito...), osovile ih na noge i time doprinijele oporavku slovenske ekonomije. I suradnja među udrugama, društvima, pojedincima s obje strane granice je prilično razvijena i u usponu. Rijetko kada i u rubrikama crne kronike nailazimo na incidente ili ekscese koji bi te dobre odnose dovodili u pitanje.

Pa ipak, na službenoj, političkoj, razini između Ljubljane i Zagreba stalno nešto vrije. Zadnji u nizu tih sporova vezan je uz bodljikavu žicu koju je Slovenija početkom studenoga prošle godine navodno u strahu od nekontroliranog priljeva migranata postavila uzduž 173 kilometra međudržavne granice s Hrvatskom. Počela ju je postavljati kad migranti više nisu išli ni preko obilježenih ili neobilježenih prijelaza, nego su u to vrijeme vlakovima iz Slavonskog Broda prevoženi izravno u Dobovu kod Brežica, odakle su upućivani dalje prema Austriji. Pred slovenskom žicom, dakle, nije stao nijedan migrant, nitko je nigdje nije pokušao zaobići ili kroz nju se provući.

Od kada je postavljena ona nema nikakvu funkciju, služi samo kao 'ukrasni' dodatak na slovenskoj granici u kojoj svoj život završavaju samo neoprezne divlje životinje. No, unatoč tome ona će u određenom obliku i dalje ostati premda je balkanska migranta ruta već određeno vrijeme zatvorena i nema naznaka da bi se u vezi s tim nešto moglo promijeniti. Iz Ljubljane poručuju kako žicu zasada neće ukloniti nego će je samo zamijeniti vrtnim panel ogradama na mjestima gdje prolaze turisti kako se time na njih ne bi ostavljao loš dojam. Zamjena žice tim ogradama već je počela, najprije u Istri, a potom i na nekim drugim dijelovima međudržavne granice. To znači kako ograda zapravo ostalje do daljnjeg, samo će biti nešto ljepša od one žičane, čime se aktualizira pitanje zašto je uopće postavljana.

Na svoje tako dolaze oni koji su tvrdili da je službena Ljubljana bodljikavu žicu postavila ne zbog 'regulacije migrantskog priljeva', kako je bilo obrazloženo, nego zbog demarkacije, obilježavanja, međudržavne granice. U prilog tome govori i činjenica da je ta žica postavljana i na nespornom hrvatskom teritoriju, i to na barem sedam čestica, u području rijeke Sutle kod graničnog prijelaza Harmica te uz rijeku Bregančicu kod prijelaza Bregana Naselje. Kako je riječ o teritoriju koji i po slovenskim geodetskim evidencijama ne pripada 'deželi', tadašnje vlasti u Zagrebu su u prvoj polovici studenoga prošle godine u Ljubljanu poslali nekoliko nota zatraživši njeno pomicanje. Uputili su i upozorenje vladi premijera Mire Cerara kako migrantsku krizu ne bi trebali zlorabiti za nastavak arbitražnog postupka o granici iz kojeg se Hrvatska povukla nakon što su ga definitivno kompromitirali postupci slovenskih pravnih zastupnika.

Jedno popodne tamo su krenuli i hrvatski specijalci koji su se tih nekoliko sati pogledavali sa slovenskim kolegama koji su već bili s druge strane žice. Na kraju su obje postrojbe povučene, ali je tih nekoliko hrvatskih njiva i pašnjaka i danas žicom – pripojeno Sloveniji. Obrazloženje tamošnjeg ministra vanjskih poslova Karla Erjavca bilo je kako 'granica još nije određena i ne znamo gdje ona teče'. Erjavec je bio najavio kako će bodljikavu žicu postaviti „ i uz samu Muru“ čime je bio najavio uzurpaciju većeg dijela hrvatskog teritorija jer je granica na tom području daleko od te rijeke. Usput je Hrvatima pokušao održati predavanje kako ne mogu tumačiti gdje je granica „onako kako im odgovara“ pa, kako je rekao, od Slovenije traže da ide katastarskim općinama, a od Srbije „sredinom Dunava“.

Kao i obično, tako i u ovom slučaju, slovenski ministar vanjskih poslova, nije se potrudio dovoljno upoznati s činjenicama. Hrvatska i od Srbije traži da granica ide katastarskim općinama uz uvažavanje Badinterova načela da međudržavne među trebaju biti gdje su bile i međurepubličke u lipnju 1991. Zato i potražuje područja preko Dunava poput Šarengradske i Vukvovarske ade te drugih prekodunavskih 'džepova'. Riječ je o otprilike 11 tisuća hektara s lijeve obale Dunava, dok Srbija s desne ima oko tisuću. Sredinom plovnog toka Dunava sada ide samo privremeni režim razgraničenja policijskih ovlasti utanačen još u vrijeme mirne reintegracije Podunavlja.

Nadalje, nije točno da se ne zna gdje je međa. Međudržavna komisija o granici je još 1999. godine usuglasila 663 od 670 kilometara granice između Hrvatske i Slovenije. Ostalo je sporno (slovenskoj strani) tih nekoliko preostalih kilometara uz odvodni kanal rijeke Dragonje. Taj kanal sv. Odorika je danas međudržavna granica, a tamo se nalazi i kuća famoznog Jožka Jorasa, borca za slovensku južnu granicu, kako ga u Ljubljani nazivaju. Zanimljivo je da Cerarova vlada nije postavila bodljikavu žicu nasuprot njegove kuće, koja je kod graničnog prijelaza Plovanija i uz kanal preko kojeg je i Joras često nezakonito prelazio granicu 'švercajući' kućanske aparate, a jest svuda okolo i uz mnoge druge prijelaze. Toliko o postavljanju žice zbog 'regulacije migrantskog priljeva'.

Kad smo već kod spomenute Međudržavne komisije valja podsjetiti kako je ona utvrdila (s tim se tada suglasila i slovenska strana) kako je vojarna na Svetoj Geri na hrvatskom teritoriju (odašiljač je na slovenskoj), a njen povratak vezao se uz rješavanje granice na moru. Tadašnje hrvatsko vodstvo bilo je voljno Slovencima dati „nešto veći“ dio Savudrijske vale (Piranskog zaljeva), govorilo se o dvije trećine, ali bez ikakvog 'dimnjaka' do otvorenog mora. Kasnije su sa sporazumom Račan-Drnovšek, koji je na sreću samo parafiran i nije proizveo nikakve pravne učinke, stvari krenule u drugom smjeru, ali je Ljubljani uvijek taj Nacrt sporazuma služio kao podloga za 'optimalno rješenje' za što su se kasnije koristila sva sredstva pa i političke ucjene na hrvatskom putu prema Europskoj uniji.

Međutim, to je razdoblje sada završeno i nije jasno zašto Slovenija i nadalje, kada je riječ o granici, provodi istu takvu politiku. Ona joj, naime, ako izuzmemo Sv. Geru, u čijem posjedu mogu uživati do rješenja graničnog spora, nije donijela nikakvu korist, pogotovo u vezi razgraničenja na moru što je Ljubljani najvažnije. Tako danas privremeno razgraničenje u Savudrijskoj vali ide crtom sredine, čime Slovenija ima manje mora nego što ga je kroz razgovore mogla dobiti još 1999. S takvim stavom ni u drugim pitanjima nije postigla korist za sebe. Nedavno je Cerarova vlada morala nakon desetogodišnje arbitraže platiti Hrvatskoj elektroprivredi više 40 milijuna dolara za neisporučenu struju iz Krškog od siječnja 2002. do travnja 2003. Dug je bio upola manji, a ostatak su odvjetnički troškovi plus kamate.

Ljubljana također, temeljem presude Europskog suda za ljudska prava, mora isplatiti štedne uloge hrvatskim (kao i onima iz BiH) štedišama Ljubljanske banke koje im je otela još 1991. Ukupno će im za to trebati, kako procjenjuju u Ljubljani, oko 385 milijuna eura. I tu na kamate otpada važan dio. Na zagrebačkom sudu se vode sporovi ukupno vrijedni oko 270 milijuna eura koliko Zagrebačka i Privredna banka Zagreb potražuju od Slovenije (Ljubljanske banke) na ime prenesene štednje. Privredna banka je prije mjesec dana dobila prvi spor. Imajući sve to u vidu nije jasno zašto se i Cerarova vlada u novim okolnostima prema Hrvatskoj služi starim trikovima kada ni ovi dosadašnji za nju nisu bili odveć plodonosni.

Slovensko ozemlje nije postalo bitno veće time što je njegova vlada pri postavljanju ograde prigrabila sebi sedam hrvatskih njiva i pašnjaka. Pogotovo jer to nije proizvelo nikakvog pravnog učinka. Ali to stalno susjedsko 'kraduckanje' koje se na kraju, kako vidimo iz ranijih primjera, mora vratiti s pripadajućim visokim kamatama, stvara negativno ozračje u javnosti ma koliko se s hrvatske strane Sutle trudili ne obraćati pažnju na to. I ne doprinosi održanju dostignute razine prijateljskih odnosa između dviju država koje se, uza sve nepovjerenje pa i povremenu ogorčenost iz ranijih godina, na sreću i dalje razvija u pravom smjeru. Zato bi važan potez slovenskog premijera bio ukloniti bilo kakvu ogradu sa spornih čestica. Pogotovo jer kod njega osobno, kako se barem vidjelo i iz onog njegovog razgovora s lažnim Oreškovićem, ima dovoljno dobre volje za takve pomake.