Koliko se Hrvatska odmaknula od svoje patrijarhalne tradicije prema kojoj se žene moraju skrbiti o kući i obitelji dok muškarci kao hranitelji mogu slobodno 'loviti' svoja profesionalna i druga postignuća? U razgovoru za tportal.hr doktorica pravnih znanosti Snježana Vasiljević odgovara kako Hrvatska može biti ponosna na napredna zakonska rješenja, no situacija u praksi, nažalost, i dalje je jako loša: svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana, slabije su plaćene od muških kolega, vodeće pozicije uglavnom su rezervirane za muškarce...
Nedavno je na zagrebačkom Pravnom fakultetu održana Mala škola ljudskih prava na temu položaja i ravnopravnosti spolova, možete li ukratko istaknuti čime se Hrvatska može pohvaliti, a čega se treba posramiti kad je u pitanju ravnopravnost spolova?
Hrvatska se trenutno može pohvaliti dobrim zakonodavnim rješenjima koja implementiraju načelo ravnopravnosti spolova u sve društvene segmente. Tako je, primjerice, konačno u novi Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ušla rodna kvota od 40 posto, ali nije uveden sustav zatvarača, prema preporuci Vijeća Europe, koji bi 'natjerao' političke stranke da svaki drugi kandidat na listi zapravo bude kandidatkinja. Lista na kojoj nije zastupljeno najmanje 40 posto obaju spolova nije pravovaljana. Prošle godine usvojen je i Zakon o životnom partnerstvu. Danas se zanimanja pišu i u ženskom rodu jer je to zakonska obveza. Sve obrazovne ustanove, kao i sve druge, moraju u sadržajima svjedodžbi, certifikata, licencija i diploma koristiti jezične standarde sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova, navodeći strukovne kvalifikacije, zvanja i zanimanja u ženskom, odnosno, muškom rodu, ovisno o spolu primatelja/primateljice dokumenta. Međutim, ta se zakonska obveza u praksi ne provodi dosljedno. Imamo vrlo aktivnu instituciju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu smo počeli govoriti javno o pitanjima ravnopravnosti spolova, rodnim stereotipima, seksualnom nasilju, pravu na izbor, staklenom stropu, rodnoj zastupljenosti u medijima. Unatoč pozitivnim primjerima, statistike pokazuju vrlo zabrinjavajuće stanje. U RH je svakih 15 minuta jedna žena fizički zlostavljana, a većina tih djela ostaje neregistrirana. Građani se u svojim pritužbama u svezi nasilja u obitelji učestalo žale na nepostupanje nadležnih institucija, ponajprije policije i centara za socijalnu skrb.
Koji su najčešći oblici diskriminacije žena u Hrvatskoj?
Najčešći oblici diskriminacije žena su izravna diskriminacija na području rada te spolno uznemiravanje. Žene trudnice vrlo često ostaju bez posla ili nakon povratka s porodiljnog bivaju degradirane. Poslodavci češće sklapaju sa ženama, nego s muškarcima, ugovore na određeno vrijeme. Žene su za svoj rad plaćene manje u odnosu na muške kolege. U prosjeku, taj postotak u Hrvatskoj iznosi 18 posto u korist muškaraca, dok je u susjednoj Sloveniji svega dva posto, što znači da se ne radi o nemogućoj misiji, već o nedostatku političke volje. Žene su podzastupljene i u politici, a i one koje su prisutne gotovo su nevidljive. Iako je danas više od 60 posto visokoobrazovanih žena, one vrlo rijetko dospijevaju na vodeće pozicije jer su one rezervirane isključivo za muškarce. Prema recentnom istraživanju Agencije za temeljna prava Europske unije, svaka treća žena doživljava fizičko i/ili seksualno nasilje u odrasloj dobi, dok je svaka druga žrtva spolnog uznemiravanja. Zvuči zastrašujuće, zar ne? Mnoge žene vam to neće priznati, ali vrlo je vjerojatno da je to jedna od nas.
Jedna od najpoznatijih visokopozicioniranih žena u hrvatskom biznisu Ljerka Puljić iz Agrokora izjavila je kako misli da je cijelog života željela biti sin svome ocu, kako to komentirate?
Usudila bih se reći da je većina žena, a posebno one koje se probijaju u poslovnom svijetu, u jednom trenutku svog života poželjela da je muško. Ne samo zato što se muškarcu lakše snalaziti u surovom poslovnom okruženju, već i zato što prilikom penjanja prema vrhu nema toliko prepreka s kojima se susreću žene, a sve počinje na razgovoru za posao s 'Jeste li udani i planirate li imati djecu', potom prilikom napredovanja koje se u jednom trenutku usporava poželite li ostati trudni i imati djecu (posebno ako je to više od jednog djeteta), a vrlo često ako je nadređeni muškarac koji napredovanje uvjetuje nekom vrstom ucjena, posebno seksualnih, što se zove spolno uznemiravanje. Osim na poslu, u tradicionalnom društvu žena se bori s 'društvenom osudom', drugim riječima, nije uspješna ako se nije ostvarila kao žena i majka.
Puljić, naime, smatra da je ženama u Hrvatskoj potrebna potpora institucija, odnosno socijalne i kulturne promjene, jer naše društvo još nije zrelo za jednakost spolova. Kako bi institucije trebale pridonijeti ravnopravnosti spolova?
Apsolutno se slažem. Rekla bih da u Hrvatskoj institucije ne rade svoj posao u korist načela ravnopravnosti. Centri za socijalnu skrb preopterećeni su i birokratizirani, ne provode se istrage u svezi seksualnog nasilja ili nasilja u obitelji i/ili partnerskim vezama, počinitelji nisu kažnjeni ili im se u najvećem broju slučajeva izriču prekršajne ili novčane kazne. Sve institucije bi se trebale uključiti u borbu za ravnopravnost. Ta borba počinje već u obitelji, a zatim se nastavlja u sustavu obrazovanja, od predškolske dobi do fakulteta. U Hrvatskoj još uvijek postoji visok prag tolerancije prema predrasudama i stereotipima o ženama na tržištu rada. I u 21. stoljeću prevladava stav da su žene ‘stvorene’ za kuću i obitelj, a muškarac za rukovodeće poslove, što je zapravo ukorijenjena predrasuda koja predstavlja izravnu diskriminaciju i poseban fenomen koji nazivamo ‘staklenim stropom’. Tome je i dokaz nedavno istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova provedeno na 500 poslovnih subjekata u Hrvatskoj, među kojima su bile i najveće i najuspješnije kompanije. Na svim razinama rukovodećih pozicija žena je u prosjeku 35 posto, pri čemu ih je na višim razinama tek 23 posto, a na nižim nešto više ili 40 posto. Postojeći ‘stakleni strop’ ne dopušta ženama da dođu na više pozicije, a to potvrđuju i podaci da su od 928 članova uprava anketiranih poslovnih subjekata, velika većina, 751 ili 81 posto njih muškarci, a tek 19 posto ili 177 žene.
Uspješna ste mlada znanstvenica, imate vrlo impresivan životopis, kakvo je vaše iskustvo profesionalnog napredovanja u akademskoj zajednici? Je li vam taj profesionalni put bio trnovitiji, budući da ste žena?
Ne mogu reći da je bio jednostavan, ali u svakom slučaju ponekad je vrlo težak i naporan. Kad odaberete znanost, odabrali ste trnovit put. Znanstvena istraživanja ne poznaju pojam radnog ili slobodnog vremena. Jednom kad zakoračite u taj svijet, vrijeme postaje apstraktan pojam. Posebno je teško pomiriti privatni i poslovni život. Jedno i drugo je vrlo teško uskladiti, drugim riječima, u svakom trenutku ženskog života nešto mora trpjeti, jednom je to posao, drugi put obitelj.
Koliko mediji i PR industrija (oglašavanje) pridonose razbijanju ili održavanju rodnih stereotipa u društvu?
Smatram da su u procesu osvještavanja mediji ključni. I u marketinškoj industriji se stvari polako mijenjaju nabolje, primjerice, imate reklame u kojima muškarci peru rublje ili posuđe. Ipak, rodni stereotipi su i dalje sveprisutni. Žensko tijelo je još uvijek objektivizirano. Dominantan je diskurs mladog ženskog tijela savršenih proporcija. U reklamama dominiraju mlade žene. Ali slično je i s muškarcima. U reklamama dominiraju polugola isklesana muška tjelesa ili manekenski tipovi u odijelima. Emisije informativnog karaktera se vrlo slabo bave ovim problemom, ravnopravnost je marginalna tema. Stručnjakinje su rijetko pozivane da komentiraju društveno političke događaje, a sasvim sigurno ih nećete čuti ni vidjeti kako govore terorizmu, vojsci, politici, sudstvu. Iznimka je Dan žena kada su pozvane da puste svoj glas, ostalih 364 dana u godini su nečujne i nevidljive.
Kako gledate na inflaciju priziva savjesti hrvatskih ginekologa u javnim bolnicama, uslijed koje je mnogim ženama onemogućeno zakonsko pravo na pobačaj?
Ja sam za pravo na izbor jer to znači da je pojedinac slobodan. Sloboda i zaštita prava čovjeka ustavna su prava i u ovim slučajevima iznad prava na priziv savjesti. Obveza je liječnika da se ponašaju u skladu sa znanstvenim načelima (ako su već izabrali taj poziv), a ne vjerskim uvjerenjima. Ženama je zakonom zajamčeno pravo na siguran, legalan i dostupan pobačaj. Zabranom pobačaja ne smanjuje se njihov broj, već se samo povećava broj protuzakonitih pobačaja. Hrvatska je sekularna država, što znači da vjerska uvjerenja pripadaju privatnoj sferi pojedinaca.
Važno je naglasiti potrebu za uvođenjem zdravstvenog odgoja u škole, a posebno edukaciju o kontracepciji i dostupnosti različitih vrsta kontracepcije. U Hrvatskoj je kontracepcijska zaštita vrlo skupa i samim time nedostupna brojnim ženama, posebno mladim koje su ekonomski ovisne o roditeljima i/ili partnerima. Ne čudi stoga u posljednje vrijeme porast maloljetničkih trudnoća. Kvalitetna edukacija najbolja je prevencija neželjenih posljedica.
Nedavno je poznati slovenski intelektualac Slavoj Žižek izjavio kako je Hrvatska primjer povratka društva u mračni srednji vijek, a na to ga je inspirirao uspješni anti-gay referendum zahvaljujući kojem će homoseksualnim osobama Ustavom biti onemogućeno sklapanje brakova, jer sukladno tome samo heteroseksualci imaju pravo svoju zajednicu nazvati brakom. Koliko je, prema vašem mišljenju, ovaj referendum unazadio ljudska prava/položaj seksualnih manjina u Hrvatskoj?
Održani referendum je u potpunosti promašio svoju svrhu. Građani nisu bili upoznati s referendumskim pitanjem niti posljedicama zaokruživanja bilo 'za' ili 'protiv'. Oni koji su svjesno i s punim razumijevanjem zaokružili 'protiv', ispunili su zadaću referendumske inicijative. Jedina svrha takve inicijative je isključivanje manjine iz redovnog demokratskog političkog procesa u kojemu bi se, možda, jednom u budućnosti mogla izboriti za ista ona prava koja su u većini zapadnoeuropskih država već zajamčena. Praksa Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije jasno ide u smjeru zaštite jednakosti istospolnih zajednica. Predloženom izmjenom Ustava Republika Hrvatska se u pogledu zaštite jednakosti jasno odvojila od rastućeg broja država članica Europske unije, od kojih su mnoge već legalizirale istospolni brak. Poseban problem je kako se postaviti prema istospolnim brakovima zakonito sklopljenima u drugim državama članicama EU. Kao članica Vijeća Europe i EU, Hrvatska ne može ignorirati tu realnost, bez obzira na rezultat referenduma.
