Daleko je Mauricijus. Sitni otočić na Indijskom oceanu nakrcan ljudima i šećernom trskom dao nam je Peevesha Gungadina, zagrebačkog studenta strojarstva koji će se danas - sutra vratiti kući kao brodski inženjer i živjeti 'bogovski'. No to neće biti Peevesh kakvog znaju baka, cure i frendovi. Momak se ozbiljno preobratio na hrvatski modus vivendi i otkriva mi u čemu je naš neistraženi potencijal. Ukratko, u širem radiusu Zagreba naučio si je postavljati pitanja i cijeniti društvene barijere: 'Kada sam došao u Hrvatsku, smetalo mi je što su ljudi nekako zatvoreni. Bio sam protiv toga. Kod nas na otoku se puno više družimo. No sada mi to jako paše. Kad se vratim, kupit ću si kuću daleko od ljudi i eventualno blizu nekog trgovačkog centra.'

Zvuči nevjerojatno hrvatski, no Peevesh se ne zeza. Nekada neumoljivi partijaner i tip skrojen za cugu, tulumske pošalice i lake teme, nakon nekoliko sudbonosnih prijateljstava po dolasku u Hrvatsku, pretvorio se u mladića koji će za barskim stolom gorljivo pričati o sociologiji i psihologiji. Posebno mu je prirasla srcu ekipa s Filozofskog fakulteta i stotine načina na koje si kao nacija kompliciramo život i odnose. Sve u totalnom kontrastu s bezbrižnošću života na Mauricijusu gdje se sve vrti oko malih slatkih intriga, osunčane dokolice i piva ispred dućana: 'Baš sam bio doma prošloga ljeta i shvatio sam koliko se razlikujem, koliko me je Hrvatska promijenila. Sad mi treba netko s kim bih ozbiljnije pričao, a to je na mom otoku teško pronaći.'

Peevesh se odlučio za studij u Zagrebu nakon što je odbacio opciju Moskva (iz straha zbog tamnije boje kože) i opciju Ankara (Turska mu je već otprije bila poznata). Grad mu je odlično sjeo, ako ne računamo nekoliko rasističkih podbadanja, činjenicu da mu je frend iz Namibije imao bolne susrete sa skinsima i da je ekipa imala sklonost blago se razmicati na ulici dok bi prolazio. No sve je to sad davna prošlost. Zagreb se promijenio, govori Peevesh s punom kompetencijom. Momak praktički poznaje bolje našu metropolu i njenu prigradsku okolicu od većine domorodaca. Jedna od omiljenih rutina s početka bila mu je da se nasumično odveze u neki od zagrebačkih kvartova, razgovara s ljudima i raspituje se o lokalnim zanimljivostima.

Nakon što je prorešetao urbanu jezgru, Peevesh će sada bez problema slobodno vrijeme provesti na istraživanje Jankomira, šuma oko Lučkog, izvora na Črnomercu. Strastveni putnik u autobusima, žali se na besmisleno postavljene cijene karata. U gradskom prijevozu su mu i više nego prihvatljive. U međugradskom sulude: 'Na Mauricijusu su cijene praktički iste kao i ovdje, ali ćeš autobusnu kartu od jednog kraja otoka na drugi, što je otprilike 90 km, platiti svega 14 kuna.'

Pričamo o faksu. Budući brodski inženjer u Hrvatskoj još uvijek uči teoriju, čita knjižurine i praktički nema pojma o konkretnom poslu koji ga čeka. Njegovi vršnjaci koji su upisali isti faks na svom otoku, već navigaju, grade kuće i kupuju aute: 'Strojarstvo se ovdje jako bazira na teoriji. Tek smo sada, nakon tri i pol godine, počeli s nečime što je konkretno. Prijatelji s Mauricijusa koji su završili isti smjer, ne kuže baš teoriju, ali su već odavno strojari, rade jako dobro i naučili su puno praktičnih stvari. Ja ne znam što je na kraju bolje – znati razmišljati ili znati raditi.'

'Isto sam primijetio i na drugim vašim fakultetima. Punio se toga temelji na teoretiziranju i svi koji završe faks, kažu da su naučili razmišljati, ali da nisu spremni za posao', objašnjava mi Peevesh i dodaje da nakon partijanerskog suficita u svojoj prvoj hrvatskoj fazi i kontemplativno-štreberskog u drugoj, sada pokušava naći neku ravnotežu između oboje. Zanimljivo, ali vrlo ga čudi naš običaj usmenih ispita. U cijelom školovanju na Mauricijusu imao je samo jedan takav i to, logično, iz engleskog jezika.

Kad smo već kod strojeva i industrije, momak s Indijskog oceana malo me iznenadio poznavanjem proizvodnih prilika za vrijeme bivše Juge: 'Imali ste toliko industrije... Baš smo bili nedavno u tvornici parnih kotlova koja radi s manje od jedan posto nekadašnjih kapaciteta. Sviđa mi se ta pomisao da je nekada ovo bila industrijski aktivna zemlja, da se proizvodilo. Iskreno, da je i danas tako, ne bih razmišljao o povratku na Mauricijus nakon faksa.' Priča mi u nastavku da je njihova vlada davala poticaje poljoprivrednicima i malim poduzetnicima, a u Hrvatskoj, ima osjećaj, sve se pokušava zatvoriti.

I da, kada je prije pet godina došao u Hrvatsku, zemlja mu se činila vrlo skupa. U međuvremenu se situacija obrnula. Plaće su na otoku generalno narasle, cijene dosegle hrvatsku razinu, a sa svojim zvanjem kod kuće će zarađivati skoro duplo više nego što bi kod nas. 'Danas mi je Zagreb prilično jeftin', veli.

Mauricijus je religiozno šarena sredina, ali tradicionalni i ritualni aspekt života je prilično jak. Peeveshu se ne sviđa taj formalizam, ali jednako tako, nije mu napeto ni ateističko stanje svijesti hrvatske mladeži. Manjak konzervativizma ipak mu sjeda na volej. Priznaje da ni približno ne bi upoznao toliko cura da je ostao na rodnoj hridi. Jest da mu nije najdraže kada vidi ljepši spol s cigaretom u ustima (na Mauricijusu to je nemoguć prizor) i da mu je trebalo dugo da se navikne na oporost i direktnost Hrvatica, ali čovjek je toliko dobro naučio hrvatski da bi bila prava šteta da se nakon diplome vrati doma solo.