Hrvatski žrtvoslovni kalendar

Prema trenutačnom zakonu, u Hrvatskoj su propisana dva spomendana: Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost, koji se obilježava kod Bleiburga sredinom svibnja (nova vlada taj datum planira zacementirati za 15. svibnja) te 23. kolovoz, Spomendan za sve žrtve totalitarnih režima, koji se u Hrvatskoj neslužbeno prevodi kao dan žrtava komunizma. Međutim, realni žrtvoslovni kalendar nakrcan je brojnim komemoracijama, različitim po političkom diskursu i javnom odjeku.

Tako je 19. travnja obilježen Dan sjećanja na žrtve holokausta, kojem su pribivali najviši hrvatski predstavnici i izraelski veleposlanik u Hrvatskoj, a tri dana potom Dan Jasenovca u spomen na pokušaj proboja iz logora. Zatim, sredinom svibnja dolazi spomenuti Bleiburg, pa 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, dan Jazovke. Dva dana potom održava se komemoracija za žrtve logora Jadovno na Velebitu, a točka na žalosnu sezonu jest Dan sjećanja na žrtve Vukovara, 18. listopada.

Između tih dana koji pripadaju 'prvoj ligi' hrvatskog pijeteta, natiskani su brojni događaji koji su organizirani na lokalnoj razini i manjeg su medijskog dometa, ali ih pojedine okolnosti izbace u opću javnost, poput prisutnosti nekog visokog predstavnika crkve ili politike. U Radošiću kod Lećevice 9. travnja vojni ordinarij Juraj Jezerinac služio je zadušnicu za poginule hrvatske branitelje i žrtve Kevine jame, 12. travnja smo ispratili Spomendan žrtvama komunističkog terora u Vukovaru (u suorganizaciji nekoliko lokalnih institucija i Udruge Nijemaca i Austrijanaca), 24. travnja kraj Jame u Ičićima održana je komemoracija za 37 mladih ljudi koje su na tome mjestu nacisti streljani 1945. godine; 12. lipnja u Virje Otoku održana je komemoracija za žrtve poratnih stradanja područja Varaždina; 3. rujna kraj Husine jame na Kamešnici služena je misa zadušnica za 'sve nevine žrtve jugokomunizma', a 25. listopada obilježena je godišnjica stradanja na otočiću Daksa pored Dubrovnika.

Niz u kojem se prepliću stradanja iz Drugog svjetskog rata s onima novijeg datuma, zaraćenih vojnih protivnika i nedužnih žrtava rata, pokazuje dvije stvari: prvo da krvnici u Hrvatskoj zimi nisu radili, i drugo, da nerijetko i žrtve i krvnici ispisuju istu povijesnu priču, čiji sljedbenici danas slave pobjedu, a sutra gubitke. Nizu nedostaju dva datuma važna u europskom žrtvoslovnom kalendaru, koje je hrvatska politika usvojila, a ne uspijevaju jače pridobiti empatiju hrvatske javnosti. To su Dan žrtava terorističkih napada, 11. ožujak, kojim Europa obilježava masakr u podzemnoj željeznici u Madridu, i Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, kojeg je Europski parlament prihvatio 2009, a netom iza potvrdio i Hrvatski sabor. I dok bi prema prvom prazniku Hrvatska trebala biti osjetljiva jer neki teroristički akti još opterećuju povijest hrvatskog oslobođenja, drugi je nemoguće povijesno razdvojiti od pakla kroz koji je to oslobođenje dosegnuto.

Istraživanja i rezultati

Toliko poštivanje žrtava, pomislili bi, stvara kulturu poštovanja svih žrtava i svih ljudi koji su zahvaćeni stradanjima. Međutim, navedeni niz prate užasne manipulacije brojem žrtava, pijetet samo prema žrtvama svoje strane i ponekad otvoreno omalovažavanje patnje drugih. Tako se u dijelu javnosti tvrdi da je na Bleiburgu i na Križnom putu smrtno stradalo više od 300 tisuća Hrvata. Najpriznatiji hrvatski istraživač toga područja Vladimir Žerjavić smatra da je ondje ubijeno 55 tisuća Hrvata, odnosno pet i pol puta manje. Prema podacima slovenskog povjesničara Mitje Ferenca, koji se stradanjima svestrano bavi, uključujući i iskapanja masovnih grobnica duže od desetljeća, tada, 1945. u Sloveniji je ubijeno tri puta manje pripadnika svih naroda zajedno. Prema Žerjaviću, u cijeloj Hrvatskoj za vrijeme rata stradalo je najviše 295 tisuća ljudi, među kojima je oko polovica (153.000) civilnih žrtava. Tu ne uračunava Hrvate iz BiH.

Prikazivanja stradanja za manja područja i pojedina mjesta još su kontrastnija. U logoru Jasenovcu, dugo je službeno smatrano vjerodostojnim, stradalo je više od milijun zatočenika, među kojima čak 700 tisuća Srba. Međutim, prema Žerjaviću, u Jasenovcu je stradalo 85 tisuća ljudi, među kojima Srba oko 50 tisuća, Židova 13 tisuća, Hrvata 12 tisuća i Roma približno 10 tisuća. Za drugu najcrnju rupu Hrvatske, logor Jadovno, Opća enciklopedija (1978) kaže da je to mjesto likvidacije 72.000 logoraša koji su potom bačeni u jamu Jadovno, a djelomično i u jamu kod sela Stupačinovo, te da je jedan dio logoraša prevezen na likvidiranje i u druge logore. Za 'krašku jamu pored logora Jadovno’ srpska Wikipedija navodi da je 'progutala oko 35.000 žrtava’, dok Đuro Zatezalo poimence navodi više od deset tisuća ubijenih u 132 dana postojanja logora. Za Jazovku su spominjali brojku od 40 tisuća, a istraživanja su utvrdila ostatke 476 osoba.

Početkom devedesetih godina Hrvatski sabor utemeljio je Komisiju za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, koja u jednom izviješću kaže da je prikupila gotovo 90 tisuća svjedočanstava o žrtvama, te obradila i 185 tisuća imena žrtava iz arhivske građe. U organizaciji Komisije ekshumirano je 2700 posmrtnih ostataka žrtava. Dok je još postojala, Komisiji su stizali prigovori na rad, Ustavni sud osporio je 1994. neke odredbe o njezinu radu s obrazloženjem da preuzima na sebe prava koja ima samo sudska vlast, a 2002. je ukinuta. U proceduri ukidanja rečeno da je njezin rad 'eklatantan primjer najgrubljeg revizionizma i da je bitno narušila ugled Hrvatskog sabora i ugled Hrvatske', njezina građa predana je državnom arhivu, a njezin posao prepušten povjesničarima.

Kada smo za potrebe ovoga članka zatražili podatke od državnih institucija, iz MUP-a smo dobili odgovor da policijski službenici prikupljaju saznanja od građana, područnih i državnih arhiva, udruga, instituta i institucija koji se bave ili su se bavili istraživanjima ratnih zločina počinjenih za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u uskoj koordinaciji s nadležnim državnim odvjetništvima. Tako je do sada evidentirano ukupno 731 lokacija, na kojima se nalaze 672 masovne grobnice i 174 pojedinačne grobnice. U njima je, prema procjenama, zakopano oko 90 tisuća žrtava, najviše pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, domobrana, ustaša, pripadnika njemačke vojske i drugih oružanih postrojbi, kao i veliki broj civila, žena i djece. Do sada je izvršena 81 ekshumacija, kojom prilikom je pronađeno 3941 tijelo

Iz Državnog zavoda za zaštitu prirode dobili smo odgovor da je projekt speleološkog katastra, u okviru kojeg se mogu voditi i podaci o koštanim ostacima u jamama, u završnoj fazi, ali do zaključenja teksta nismo dobili nikakve konkretne podatke.

Egzaktni podaci o masovnim grobnicama nažalost nisu poznati, jer Hrvatska nije nikada provela ozbiljna istraživanja. Stvar nije nužno ovisila o rezultatima političke historiografije, kojima se kod nas daje isključivi značaj. Redovita upoznavanja prostora i stvaranja prostornih baza podataka, jedan je od prvenstvenih zadataka svake države i unutar takvog projekta moglo se stručnije i bezbolnije doći do traženih podataka.

Povijest nasilja

Povijest stvaranja masovnih grobnica, kao uostalom povijest doznavanja o masovnim stradanjima, ostavljala je otisak političke dominacije. Najprije se tvrdilo da su zločini djelo ustaša i nešto malo četnika, zatim se preko istarskih fojbi počelo govoriti i o partizanima, da bi se raspadom Jugoslavije javnost otvorila i za stradanja koja su počinili partizani, odnosno vlasti koje su oni formirali.

Ukratko, 'jamari' su svi. To je i razumljivo. Radi se o dugoj praksi nastaloj na zajedničkom kulturološkom supstratu, koji se tijekom povijesti razvijao u okolišima Dinarskog krša. U povijesti ovdašnje duhovnosti, osobito kršćanstva, jame su označene kao mjesta u kojima prebivaju sile zla. Mračna, iracionalna i opasna mjesta iz kojih dolaze sve nevolje svijeta. S druge strane, gdje bi se u kršu mogla ukloniti 'suvišna' tijela, kad je i tlo oskudno i plitko, osobito kad je veći broj njih? Najlakše rješenje su jame. Pri tome, one imaju ono nešto što traže kletve: nestanak u ništavilu mraka podzemlja.

U uvjetima sredine 20. stoljeća, zahvaljujući tehničkom potencijalu, politizaciji mržnje i eksploziji upotrebe javnosti, ta je praksa dobila smjernice kojima se u velikoj mjeri krećemo i danas. Treba li posjetiti da je u Hrvatskoj i za vrijeme Domovinskog rata bilo smrtnih egzekucija bacanjem u jamu, npr. jame Golubnjača I i Golubnjača II na Ljubovu kod Široke Kule u Lici, sa 16 nađenih tijela, a da je u BiH samo do 2005. ekshumirano 25 prirodnih krških jama s oko 750 žrtava? To, međutim, ne znači da se iz toga mogu izvlačiti ocjene opravdanosti i prihvatljivosti neke političke opcije, a borba preko žrtava u dobroj mjeri upravo to pokušava. To je kao da kažete da vozači isključivo nekih automobila rade prometne prekršaje.

Dok se iznad zemlje žrtve idealiziraju, podzemlje je hladno prozaično. Hrpe kostiju pomiješane su s ostacima lišća, granja, humusa, ponekad odbačenih dijelova pokućstva, pa čak i ostataka crkotina s kojima se speleolozi susreću u stanju raspadanja. Čak i kad postoji briga za žrtve, ona zna imati drugo lice. Jedan od doajena hrvatske speleologije, dr. sc. Srećko Božičević, jednom davno je sudjelovao u vađenju koštanih ostataka žrtava koje je trebalo dostojno sahraniti. Vlast je naručila vađenje određenog broja lubanja koje su imale rupe od metka. Kad su se speleolozi suočili s nedostatkom takvih, zamoljeni su da im čavlom probiju lubanju. Mnogo kostura tada je ostalo u podzemlju.

Sama činjenica da ključne podatke o našim krajolicima, koji bi trebali biti pozornica vesela života, doznajemo od policije i u ozračju umorstava, a ne preko jedne svestrane, stručne i objektivne baze podataka, govori da nam nedostaje odgovorne stručnosti i strateškog promišljanja. Dužni smo podsjetiti da je to podneblje Dinarski krš, koji je sa svojim vrijednostima, primjerice, 90 posto zaliha podzemne vode u Hrvatskoj, ne samo uvjet naše egzistencije i stoga vrlo zanimljiv globalnim tržišnim grabljivicama, nego da je poznat kao vodeći u svijetu po nizu morfoloških, bioloških, paleontoloških, kulturnih i drugi vrijednosti. Pred njim je još veća perspektiva s onim što suvremena znanost naziva pećine kao otvorene knjige povijesti zemlje. Umjesto svega toga, ovo je zemlja masovnih grobnica, jedna zajednička povijest nasilja u kojoj ne možeš samo zadati bol, nego je moraš biti spreman i trpjeti.