Malo je ugodnih iznenađenja u današnje vrijeme. Tu isključujemo dolazak proljeća, za koji smo već mislili da je puka televizijska propaganda i lažljivo predizborno obećanje. Dakle, u tom ranoproljetnom štimungu i po mirnom Kvarneru doplovili su Ivo Josipović i Boris Tadić u lijepoj bijeloj brodici u 'Banju Abbazziju', kako je to zvala moja gospođa mama (koja je tamo stalno išla na odmor još za Kraljevine Jugoslavije, kao seoska učiteljica; tko od nas može danas to sebi priuštiti?).

Dva su državnika bila bez kravata, ali u odijelima, što je, moram to reći, bilo neprikladno: yachting traži espadrile, bijele hlače i končanu vestu, recimo, ispod svijetle i skupe vjetrovke. Tito i Tuđman bili bi se pojavili u svečanim bijelim admiralskim odorama mornarice (Tuđman i u bijelim rukavicama) ili barem u bijelim ajncugima. Ali, hajde, dobro: živimo u yuppie-executive vremenima, kad se čak i državnici tako oblače kao da nemaju vremena ni za što drugo osim sastančenja. Ne bi me iznenadilo da i u lov odu u sivom odijelu i s kravatom, ali mi se čini da je lov 'out' kao politički ne baš korektan.

Sad, kad smo im skresali u lice što o njima mislimo, da vidimo gdje je tu bit te stvari. Obojica su predsjednika očito skužila da im dalje umjetno zatezanje ionako delikatnih relacija Srbije i Hrvatske ne odgovara. Mjeru je bio prevršio onaj cirkus na Brdu kod Kranja, malo na brzinu i nepromišljeno spakiran. I Jadranka i Borut morali su znati da se igraju sa stvarima iracionalnim i, prema tome, teško predvidivima; ali bilo je jasno da se Tadić neće pojaviti u istoj prostoriji (ili na istom skupu) s bilo kojim predstavnikom Kosova. To je ponašanje iracionalno, ali to smo upravo rekli. Podjednako iracionalno, dapače neodgojeno i nepristojno, bilo je Tadićevo odbijanje da dođe na Josipovićevu inauguraciju. Tako je taj skup na Brdu kod Kranja ispao jednima 'trijumf', a drugima 'fijasko'; i jedni i drugi u krivu su – ili u pravu, svejedno.

Ono što je najvažnije jest svijest o potrebi da se Josipović i Tadić konačno već jednom nađu oči u oči – pa i u 'Banji Abbazziji', ako treba. Moram priznati da mi se izbor mjesta dopao: psihološki i simbolički Opatija je signal, poruka da imamo posla s dva smirena, opuštena i hedonistički nastrojena državnika. Još su našli i sjajnu birtiju da ručaju, a hrana i vino još više pojačavaju prvi dojam.

Odmak od nasljeđa nabrijanih režima

O čemu su Boris i Ivo razgovarali, možemo samo nagađati; to je takva vrst susreta i to je dobro. Općenite vijesti o tome očekivane su: te odnosi, te nestali i izbjegli, te kulturno blago, te Europa, te prekogranični organizirani kriminal, te one slaboumne međusobne tužbe u Den Haagu itd. Taj opatijski intermezzo, međutim, važniji je nego što izgleda. Prije svega zato što se dogodio tako kako se dogodio, u ozračju opuštenom i nadasve prijateljskom. Zatim zato što je po prvi put – koliko se sjećam – pokazana spremnost da se od tih besmislenih i skupih haških parnica odustane. One su ionako naslijeđe prethodnih zadrtih i nabrijanih režima Tuđmana i Koštunice, tako da se ropotarnica povijesti javlja kao razumno odredište za njih.

Sve ostalo je očekivano lakše: suradnja je odlična u borbi protiv prekograničnog organiziranog kriminala; problematika položaja Srba u Hrvatskoj i njihovih revandikacija (stanarska i imovinska prava itd.) rješava se, sporo, ali ipak, jer je sada već sustavno ugrađena u hrvatsku politiku. Europske integracije odvijaju se bez problema – pa koliko potraju, potrajat će; to od Borisa i Ive jedva više i da ovisi, koliko vidimo. Mogu oni, doduše, a srpska i hrvatska vlada još više, pokvariti i usporiti taj trend, ali ne vjerujem da hoće – ako se ne dogodi suprotno.

Ima, dakako, mahnitog svijeta na krajnje desnim marginama oba društva. Takvi u Hrvatskoj na europske integracije gledaju kao na 'vraćanje u neku novu Jugoslaviju', a u Srbiji, osim toga istoga, kao i na 'priznavanje samoproglašene lažne NATO-ove države Kosovo'. OK: imam razumijevanja za mog druga Marinka Čulića koji upozorava da nam se nije žuriti u tu Europu kao onom proverbijalnom jatu gusaka u maglu, jer i da u toj Europi ima svačega, kako znamo. Ali pustimo to mirnom razvoju i razumnim procjenama.

Reakcije u Srbiji na ovaj opatijski izlet bile su manje-više povoljne: iznenađenje je odigralo ulogu. Nije bilo nikakvog Kosova čak ni u naznaci; to je većini bilo dovoljno. Epizoda je bila predstavljena u najljepšim bojama, s punom simpatijom. Ivo Josipović ovdje u Beogradu uživa poštovanje pošteno zasluženo odmjerenošću, razboritošću i blagim, nesvadljivim karakterom. Odjednom ni donedavno sasvim dovoljna okolnost da je Hrvat više ne vrijedi kao argument. Ne treba se zbog toga radovati prije vremena: naći će oni njemu neku manu prije ili kasnije, ali ovoga trenutka čovjek je u prednosti. Nadam se da je i Boris Tadić sebi u Hrvata pribavio sličan imidž, a još se više nadam da ga nekom svojom suvišnom gestom neće izgubiti. Taj par Tadić-Josipović dobro je – konačno i slava Gospodinu! – krenuo nakon te Opatije. Ostaje nam da se nadamo.