Taj 22. lipnja 1941. jedan je od ključnih datuma Drugog svjetskog rata. Tog jutra Hitlerova Njemačka napada Sovjetski Savez, čime je okončan pakt o nenapadanju između ove dvije sile. Vijest je odjeknula i u Sisku.

'Sisački komunisti 22. lipnja ujutro, nakon što su čuli vijest da je Hitler napao Staljina, znali su da će se u skladu s tim odnos ustaša prema njima promijeniti i da im slijedi hapšenje. Zato organizirano odlaze u šumu pokraj Siska', kaže povjesničar Hrvoje Klasić za tportal.

Bitno je, kaže, istaknuti činjenicu kako su i prije tog 22. lipnja postojale razne diverzantske grupe, no ovo je bilo prvi put da se grupa ljudi odlučila odreći svog dotadašnjeg načina života. 'Nisu danju bili normalni građani pa noću izvodili diverzije, nego su definitivno odlučili otići u ilegalu', napominje.

Sve kontroverze

Odred, kaže, nije osnovan u šumi Brezovica. 'Na tu su lokaciju otišli nakon što protiv grupe mjesec dana poslije osnivanja kreće velika ustaška ofenziva pa se cijela jedinica prebacila u šumu Brezovica', dodaje Klasić. Pitamo ga za pojedine tvrdnje kako tada nije oformljen nikakav odred te kako je riječ bila o raštrkanoj grupici ljudi.

Kaže da takve tvrdnje demantira činjenica da je protiv partizanskog odreda u šumi Brezovica pokrenuta velika ofenziva pod vodstvom ustaškog zapovjednika Ante Moškova, a na izričitu zapovijed Slavka Kvaternika, drugog čovjeka Nezavisne države Hrvatske. 'Sumnjam da bi sam Kvaternik i Moškov organizirali napad avionima, konjicom i pješadijom da se radilo o šačici šarlatana', misli Klasić.

Treba, napominje, shvatiti trenutak vremena. 'To nisu bili profesionalni ratnici i nisu otišli s ciljem da ostave arhivu o tome kako su se osnivali odredi', dodaje.

No nije to najveća kontroverza vezana za 22. lipnja. Naime, pitanje je zašto se taj dan nije slavio kao Dan antifašističke borbe u cijeloj Jugoslaviji. Paradoksalno, državnim je praznikom postao tek 1991., nakon propasti bivše države.

'U Jugoslaviji je 4. srpnja bio Dan boraca, a 27. srpnja se obilježavao kao dan ustanka u Hrvatskoj. Taj ustanak u Srbu dobiva prednost valjda kako bi se proklamiralo jedinstvo Hrvata i Srba. A ako pogledate kronologiju, sisački je odred nastao prije toga. No ustanak počinje onda kada Tito i partija odluče, a to je bilo 4. srpnja. To znači da ovi dečki i cure iz Siska zapravo samoinicijativno odlaze i to je važan moment koji govori o tom trenutku', smatra Klasić.

Dva važna telegrama

Ipak, te je nepravde prema sisačkoj ekipi bio svjestan i sam Tito. 'Godine 1979., pred smrt, Tito je Janjiću Capi poslao rođendansku čestitku u kojoj kaže da čestita rođendan 'prvom partizanu Jugoslavije'. Capo je i inače bio staložen i miran, rekao je samo: 'Valjda Stari pred smrt hoće otići mirne savjesti'', otkriva Klasić.

Progovorio je i o drugom telegramu koji je Capinoj obitelji stigao povodom njegove smrti. Naime, Franjo Tuđman, kojem je Capo bio šef u Generalštabu JNA, 1991. šalje telegram sućuti obitelji Vlade Janjića Cape, u kojem hvali ulogu partije i ističe Capu kao primjer nacionalnog poštenja.

'To je teorija, a u praksi se u isto vrijeme miniraju partizanski spomenici, osnivaju se paravojne formacije koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, a ulice u gradovima dobivaju ime po Mili Budaku', ističe povjesničar.

'Po meni je bitno istaknuti: prvi odred koji neposredno nakon osnivanja broji 70-ak članova čine 99 posto Hrvati, ljudi koji su - za razliku od njihovih susjeda i prijatelja Srba i Židova, koji su bili unaprijed osuđeni na smrt - mogli prihvatiti ono što im je ponudila ustaška vlast, pasivizirati se i pitanje je bi li im se išta dogodilo. Unatoč tome oni su se odlučili suprotstaviti NDH i pokazati stav da za njih to nije 'vjekovni san hrvatskog naroda' i da žele živjeti u državi koja neće počivati na rasnim zakonima, nego na ravnopravnosti i jednakosti', zaključuje Klasić.